Poštovani čitatelji,
S velikim zadovoljstvom najavljujem ekskluzivni intervju s Alis Marić, uglednom autoricom i osnivačicom popularnog književnog bloga “Čitaj knjigu”.
Alis je kroz godine svojim predanim radom i strastvenom ljubavlju prema književnosti uspjela stvoriti jedan od najpriznatijih blogova u regiji, inspirirajući veliki broj čitatelja da ponovno otkriju radost čitanja.
Ne propustite ovaj jedinstveni intervju s Alis Marić, ženom koja svojim entuzijazmom i posvećenošću književnosti, svakodnevno obogaćuje našu zajednicu.
Link na intervju je u opisu profila, te se udobno smjestite, jer to je dosta zanimljiv intervju, koji otkriva što Vam pripremamo, kako ona, tako i ja.
JELENA: “Možete li nam reći nešto o vašem djetinjstvu i kako ste se zainteresirali za književnost?”
ALIS: “Možemo reći da sve počinje od roditelja i odgoja. Moja mama je bila veliki ljubitelj čitanja i književnosti, i ona je tu ljubav vrlo rano prenijela na mene. Ja se ne sjećam svoje prve igračke u tom smislu, moja prva igračka je bila knjiga. Bila sam vrlo vezana za knjige, te smo doma, imali jako lijepu biblioteku, ne veliku, ali odabranu. Sjećam, kao malo dijete, uvijek sam ih voljela vaditi iz ladica, listati, makar te knjige tada još nisu bile za mene, primjerice bajke od Hoffmanna, to su zapravo okrutne priče.”
Prije nego što je stigla odgovoriti, umiješala sam se, i našla poveznicu odmah s Hans Christian Andersenom, i rekla: ”Nešto, kao “Djevojčica sa šibicama”?”
Potvrdno je kimnula glavom, i nastavila dalje…
ALIS: “Ja mislim da su bajke jako bitne za dječji razvoj i odgoj, treba se čitati bajke, i djeca u ranijoj dobi, trebaju dobiti informaciju da život nije bajka. Moraju naučiti da u životu ima i gubitaka, drame i tuge, straha, ali to se treba pričati kroz bajke – zato su one bitne. Kao dijete sjećam se, da su mi bajke bile jako bitne. Sjećam se kad mi je mama morala pričati ”Vuk i sedam kozlića”, naime meni je bilo nevjerojatno kako su ti kozlići bili sami doma, mama je otišla, vuk pokuca i oni su otvorili. Meni je, eto to bilo nevjerojatno i opsesija. S 12, 13 godina sam počela čitati Tolstoja, Remarquea, Steinbecka, Dreisera i Dostojevskoga. Sve te klasike književnosti, koje smo imali doma, zatim sam o njima pričala s mamom, i prolazile smo zajedno detalje iz knjige.”
Iako mi je u glavi bila “Djevojčica sa šibicama” koja je mene oblikovala, nasmiješeno sam nastavila dalje s pitanjima, zaključivši da život nije bajka, što sam, naučila, baš iz bajke.
JELENA: “Koji su bili Vaši uzori u samom početku i zašto?”
ALIS: “U mojim trenucima odrastanja, odrastala sam nekako uz te ozbiljne pisce i oni su me poprilično oblikovali, iako ih sad ne čitam. Uzori su mi bili zapravo ti književni klasici, a sad čitam više suvremenu književnost. Ono što je zanimljivo, je što mene roditelji nikad nisu odgajali da slijedim svoje snove i da radim ono što volim. Usmjeravali su me uvjerenju, da treba završiti pošten fakultet, da treba raditi nešto što donosi novac i sigurnost, tako da, na žalost, završila sam fakultet koji ne volim, radila posao 22 godine – koji sam eto, trpjela. Možda da sam sada mlada, nikada ne bih trpjela to, zato i svojoj djeci nikad nisam govorila što treba. Iako, veliki uzor mi je bila moja mama, jer ona mi je usadila sve najvažnije životne vrijednosti, koje danas imam i dijelim. “
Iz toga sam zaključila mnogo toga, ali ponosno sam rekla: “Mame su zakon!”
JELENA: “Koja knjiga je ostavila na Vas najdublji dojam i zašto?”
ALIS: “U djetinjstvu knjiga s kojom sam se poistovjetila je bila Heidi, iako nisam imala gubitak roditelja u tako ranoj dobi. Iako, u nekom trenutku, skoro da i jesam, naime mene je majka odvela, s mojih 5 i pol godina u Njemačku, jer tamo je išla raditi, nije mogla drugačije i onda me je stavila u internat gdje sam odrastala s časnim sestrama godinu dana. To je bio poprilični šok za mene, jer nisam znala ni jezik. Nije me napustila, ali na neki način kao da i je, te sam se u tom poistovjetila s Heidi. Knjiga koju uvijek naglašavam i koja me dosta dirnula je “100 godina samoće” od Márqueza. Dirnula me tako jako da sam ju pročitala i više puta, apsolutno, taj čarobni realizam je drukčiji od svega što je ikad napisano.”
JELENA: “Kako birate knjige koje preporučujete svojim čitateljima ili koje ćete tek recenzirati?”
ALIS: “Biram nekako po srcu, ne čitam knjige što mi se ne sviđa i što mi ne legne nakon prvih 30 stranica. Meni su znali predbacivati, kad sam pokrenula Čitaj knjigu: “Vama su sve knjige super.”,a zapravo ja ne pričam o knjigama koje mi se ne sviđaju. Bila sam prva koja je pokrenula takvu stranicu, s preporukama te ja nisam književna kritičarka, da ja imam obvezu pod ”must” pročitati svaku knjigu. Nitko mene ne plaća da ja knjigu recenziram i pročitam, te ako se ne mogu naći s knjigom i ne mogu kliknuti s njom, i ako me ništa ne vuče poput intuicije i srca k njoj, ja je ne mogu pročitati. Već imam taj neki ukus, mogu prepoznati vrijednost knjige preko intuicije, ali i puno pročitanog. Jako volim obiteljske drame, sage, autobiografije, knjige za osobni razvoj, trilere i psihološke trilere. Moraju imati ono nešto, nijanse, psihologije, ne ono klasično ubojstvo, da se do kraja knjige otkriva tko je to učinio. Trebaju tu biti uzroci, posljedice, zašto, kako je to netko napravio. Nikad se ne silim čitati nešto što mi se ne sviđa i ne patim na visoku literaturu i najvišu književnost.”
JELENA: “Možete li nam reći nešto više o projektima na kojima radite i nešto više o Vašem projektu “Okreni novu stranicu”?
ALIS: “Krenula sam prvo sa stranicom, pa s blogom, i nisam htjela ostati samo virtualna, te svoju ljubav prema čitanju, sam odlučila poduprijeti konkretnim akcijama u živo. Krenula sam od toga da sam opremila bolnice, škole i knjižnice, knjigama, koje nisu imali sredstva da se opskrbe knjigama. Okreni novu stranicu, je zapravo jedinstveni projekt, gdje sam ja odlučila ići u zatvor, potaknuti zatvorenike na čitanje, jer na koncu, oni su jedini koji imaju vrijeme za čitanje. Nekako sam željela utjecati na njih, da čitajući u sebi prepoznaju, da je jedina mogućnost da se promjene u njima samima, te dok tih spoznaja mogu doći kroz čitanje. Opremila sam knjižnicu u Remetincu, jer dalje od Remetinca, na žalost nisam mogla ići, jer nisam dobila financijsku potporu, doduše nisam ju puno ni tražila radi nedostatka vremena. Od ravnatelja sam već nakon prvog posjeta dobila povratnu informaciju, da sam jedna od rijetkih koja je u tom zatvoru upalila svjetlo. I zaista, nakon 6 posjeta, napravili smo pomak, stvari su se promijenile, zatvorenici su počeli više čitati. Imala sam i projekt naziva “Lov na čarobne knjige”, skrivala sam knjige po gradovima Hrvatske, javljala sam se uživo, te ljudi prateći moju FB stranicu, pronaći te knjige. To su bili noviji, popularni nazivi, gdje sam htjela potaknuti ljude na više čitanja, a nakon toga je došla i moja biblioteka “Čitaj knjigu”, što je jedan od mojih omiljenih projekta, tu sam se oslonila na jednu izdavačku kuću, i već brojimo 30-ak naslova. Prvo sam surađivala s “Iris Illyrica” što je jedna manja izdavačka kuća, potom Alfom, a sada s Znanjem. To je projekt na kojem sam ponosna, da je biblioteka izdala bezvremenska izdanja, koja neće nakon 2-3 mjeseca izaći iz mode, uz klasike tu su i autobiografije. Taj projekt je koji od prvog dana kontinuirano raste. Moj najveći projekt, na kojem radim je moj webshop, znači da knjige koje preporučujem, da i prodajem. Prijavila sam se za EU projekt, i dobila sam poticaj, te evo sad dvije godine, moj webshop uspješno radi i sada sam se ponovno prijavila za EU projekt, što je buduća priča – optimizacija i digitalizacija, te neki plan je otvoriti malu knjižaru.
Uskliknula sam “Opa, sretno!” i nastavile smo dalje.
JELENA: “Koji vam je bio najveći izazov u karijeri i zašto?”
ALIS: “Čitaj knjigu je zapravo nastao iz čiste ljubavi i strasti, te je veliki izazov bio napraviti i od posao toga, da ja mogu živjeti od toga, jer kao što znamo, knjige nisu neka atraktivna kategorija, te se tu ne vrte neki novci. Nakon 3 godine, stalno radeći, bez prihoda, uspjela sam pretvoriti to u posao, od kojeg ja mogu živjeti i plaćati račune. I ja sam uspjela. To i dalje traje, sad zapošljavam još dvoje ljudi, a sad firma broji troje ljudi. Sljedeći najveći izazov je taj, da ipak iz svega toga izađem, onako, da zatvorim priču nakon 15 godina, tako da otvorim knjižaru.”
JELENA: “Što mislite o budućnosti književnosti u digitalnom dobu i e-knjigama?”
ALIS: “Ne mislim da bi e-knjige ili neka digitalna knjižara ili digitalne knjige, mogle ugroziti knjige. Smatram da je njihov suživot, da će to uvijek biti OK, jer digitalne knjige su jedan način više da se ljude potakne na čitanje, jer nije lako imati uvijek knjigu uz sebe, nositi knjige na putovanja. Kad konačno i nađeš vremena za čitanje, uvijek je to zgodno, pa makar i preko mobitela, Kindla. Sad se i u Engleskoj, Americi i svugdje u svijetu, bilježi porast interesa za knjige, tako da mislim da jedno drugo si daje vjetar u leđa.”
JELENA: “Možete li nam reći neku zanimljivost ili anegdotu u Vašoj karijeri?”
ALIS: “Promocije koje ja vodim, ili sam prisustvovala u predstavljanju knjige, ili predstavljanju mog rada, dolazi 90 % žena, mahom nema muškaraca i obično kad pitam “Ima netko pitanje?” – svi su nekako sramežljivi, boje se pitati, a sad što je zanimljivo, kad sam bila u zatvoru, njih 70 mrga, namrgođenih, nekako ljutiti, kao da su se osjećali da su pod prisilom tu, ali već nakon 5 minuta, kad je krenuo razgovor, oni su počeli mijenjati fizionomije, počela im je svjetlost nekakva iz očiju izlaziti i to su bili ljudi, iskreni i otvoreni i željni pravih odgovora, koja su postavljala pitanja bez zadrške i srama. To su bila najbolja pitanja, iskrena, jer su bili željni pravih odgovora. Ta namrgođena lica, postala su kao lica djece, puna suza i emocija, te nakon tri moja posjeta dobila pjesmu od zatvorenika, koju je napisao za mene. Ta promjena u njihovim očima, je bilo nešto neočekivano, ali i poticaj.” – zaključila je.
JELENA: “Kako unaprijediti kulturu čitanja, i što mislite o njoj u Hrvatskoj?”
ALIS: “Susrećem se s dosta negativnom percepcijom, kako sad, tako i kad sam počela, zapravo po meni, situacija nije tako loša, i smatram da ne bi trebalo tako negativno gledati, jer na koncu nijedna izdavačka kuća u Hrvatskoj, nije propala. Svi izdavači neumorno rade, opstaju, znači da knjige se ipak prodaju i čitaju, knjižnice su zadovoljne posjetima, ali da li bi mladi mogli više čitati – naravno da bi mogli. Da li bi se u školama mogla kultura čitanja prezentirati drukčije – mogla bi. Ja sam i na svom blogu imala jednu seriju o lektiri, kako bi se mladima mogla približiti na moderniji i novi način, te neki profesori u tome uspijevaju, jer su inovativni, žele neke promjene, dok neki koji peglaju po starom, primjerice, pročitaj knjigu i napiši nešto o njoj – e to ne prolazi više. Ja na svakom Interliberu, imam svoj neki prostor, i sve je bolje i bolje i posjećenije. Sve više i mladih i knjiški sajmovi su sve više posjećeniji, te ljudi kupuju knjige, tako da, zaista nije tako strašno. Nevjerojatno je koliko je što više knjiških blogera, te pozdravljam i podržavam svakoga tko to krene raditi, jer to je sasvim novi način prezentiranja knjige, poziva na čitanje i popularizacija knjiga. Stvar je, kad sam ja pokrenula, 2013. godine “Čitaj knjigu”, sam bila prva, te nitko individualan se nije radio to, tako da, a sada je to jako velika brojka. Pozdravljam svaku osobu, koja to počinje raditi, jer na koncu to sve počinje iz neke strasti, ljubavi, zanosa i želje da se baviš s onim što te veseli. Je li lako – nije, je li lako prijeći sve te algoritme koji nam se nameću? Nije. “
Njoj je kako kaže, pomoglo, što tada algoritama nije bilo u samom početku, te već tada je prikupila veliku naklonost, a obje smo se složila da je najbitnije redovno postavljanje sadržaja, čitanja, red, rad i disciplina.
“Biti autentičan i originalan, te se ne uspoređivati s drugima, imati svoj neki izražaj i stil, jer ništa ne može nastati bez truda, rada i upornosti.” – nastavila je ona i tim dala savjet, kako mojoj, tako i njenoj vjernoj publici.
JELENA: “Kako sam i sama u svijetu knjige i književnosti, ne mogu ne primijetiti, kako se osjećate s činjenicom da Vas zapravo sve više ljudi kopira?”
ALIS: “To je u redu. Ono što vidim sada je da jako puno tih blogerica žele imati i svoj webshop i izdavačku kuću, ali je li to lako – nije. Drago mi je zapravo što sam ih uspjela nadahnuti, da i oni započnu svoju knjišku avanturu.”
Za kraj mi je rekla, da će pročitati i moju knjigu, te od prvog dana, potiče mlade, domaće autore i daje im posebno mjesto na njenim web stranicama, promovira ih bez ikakve naknade. “Puno takvih knjiga sam predstavila, dala im krila, i radit ću to uvijek i divim se svakom tko napiše knjigu – evo iskreno. Mislim da je to jako teško, da je to veliki rad i trud, pretočiti svoje neke ideje i misli, u knjigu, i onda još to izdati. To je za mene velika stvar i naravno da ću pročitati tvoju knjigu i dati joj krila.” – nastavila je.
Za kraj je rekla da je sretna što živi svoje snove i uživa u svakom danu, iako bi možda trebala razmišljati o nekoj penziji, jer ima sad već troje unučadi, ali unatoč tome, nije stala sanjariti ni dana o svojim projektima, kako i knjižari, tako i Book Hotelu, što Hrvatska trenutno nema, dok su popularni svuda u svijetu.
Zaključile smo da nam je objema bilo zadovoljstvo, da smo se lijepo ispričale, a ja sam kao što uvijek radim i naučila nešto novo. Želim joj puno sreće i uspjeha, kako i sadašnjim, tako i nadolazećim projektima, a vama dragi moji čitatelji, da ako niste, pročitate njenu motivacijsku poruku. Opet. I opet. Sve dok ne shvatite, da iza svega stoji, red, rad i disciplina te mnogo strasti i ljubavi, ali i da, nikada ne odustajete od svojih snova. I da, više čitate, jer to sigurno neće odmoći.
INTERVJU ODRADILE:
@citaj_knjigu
@jejethehedonist
FOTOGRAFIRAO:
@a.k.zurl_photography