Ljudi dragi, ma najdraži, donosim intervju, ne mogu reći ekskluzivan, ali mogu reći s ekskluzivnom damom, koju sam jedva dočekala da mi dođe iz Kine i ispriča neke detalje o sebi i svojim planovima.
Na našem druženju i kavici lijepo smo se zapričale, a kako i nećemo… Ako niste prepoznali mladu, snažnu, zgodnu damu pored mene – Ana Rucner naša je violončelistica, koja dolazi iz glazbene nadarene obitelji, a što sam ju sve pitala saznajte dolje…
Naravno da nećete saznati sve detalje, što smo pričali, ali možete je prateći ju podržati njen daljnji rad. Želim joj puno uspjeha u karijeri, puno sreće i zdravlja i da mi ukrade jedne naušnice iz Kine koje sam vidjela na jednom od njenih veselih storyja. 😛
Živjeli!
JELENA: Kako ste se počeli baviti violončelom i što Vas je inspiriralo da se posvetite violončelu?
ANA: U violončelo sam se zaljubila još kao mala djevojčica, samo nepunih sedam godina. Moja inspiracija bila je moja majka Snježana, vrsna violončelistica. Ne samo tada, nego i danas. Uvijek sam se divila njezinoj snazi, vjeri i volji. Ona je moja vodilja u mnogočemu u životu.
JELENA: Što mislite, koje su bile najveće prepreke na vašem putu ka međunarodnom uspjehu i kako ste ih svladali?
ANA: Nepoznavanje tržišta. Pogotovo kad je riječ o jednom velikom, poput ovog u Aziji. Trebalo mi je puno godina da pronađem ljude koje danas, Bogu hvala imam. One koji imaju “Know how” ali i one u koje mogu imati povjerenje te isti smjer gledanja u ostvarenju željenog. Prepreke kao takve ne postoje jer njih eventualno stvorimo sami. Kako? Nestrpljivošću i uzvisivanjem. Za sve je potrebno vrijeme, a vrijeme provedeno u ostvarenju nečeg što želimo stvara iskustvo i znanje. I onda dođe taj jedan dan kad jednostavno ostvariš svoj cilj i uspiješ, a kad ono ljudi oko tebe kažu “Tko je sad ova? Otkud se stvorila?” A rijetki znaju da je taj uspjeh “preko noći” ustvari bio jedan put koji je trajao desetak i više godina. Dakle, za svaki uspjeh potrebno je prije svega postaviti ciljeve i pripremiti se za red, rad, disciplinu, a sve to uz puno strpljenja, poniznosti i vjere.
JELENA: Možete li nam reći nešto više o svom glazbenom obrazovanju i kako su učitelji i mentori oblikovali Vas kao umjetnika?
ANA: Obrazovala sam se standardno, kao i svaki klasično obrazovan umjetnik. Od osnovne glazbene škole do završetka, a to je studij na muzičkoj akademiji u Zagrebu. Akademiju sam završila u Zagrebu točno prije 22 godine. Ono što je mene najviše oblikovalo kao mladu čelisticu bile su ljetne škole koje sam pohađala od malih nogu, a godinama i radila s puno različitih profesora te upijala različite emocije i tehnike od svakog od njih. Moja ambiciozna majka Snježana, violončelistica, uvijek me vodila na ta razna usavršavanja i tijekom cijelog mog odrastanja svakodnevno sa mnom vježbala i učila me. Najviše sam pak naučila od jednog profesora iz Bjelorusije, Vladimira Perlina. To je za mene bio preloman trenutak u glazbi. Teško je objasniti što mi je sve točno prenio, ali uz njega sam shvatila bit glazbe. Razbio je svaku moju tremu, a dao mi lavlju snagu. Tada sam već imala 15 ak godina i mogla sam zrelije čuti što mi profesor želi reći. Jer nije sve u dobroj tehnici sviranja (ona se podrazumijeva), puno više je u emociji, izražavanju i energiji koju prenosimo za vrijeme izvedbe.
JELENA: Koja je bila Vaša prva velika prilika u karijeri i kako ste se osjećali tada?
ANA: Bilo ih je puno. “Svakodnevno” su neke prilike.
Skratit ću i reći; kad god sam napravila nešto dobro, nešto što se primijetilo i uspjela u svom naumu bila sam naposljetku “kriva.” Vremenom sam shvatila da to znači uspjeti. Još davno mi je moj bivši suprug Vlado rekao: “Zapamti, kad te pljunu, znači da si uspjela” nažalost, to je točno tako. Ali to ne znači odustajati, to znači još više stisnuti, boriti se i nikad ne odustajati. Jer uz Božju milost, mi možemo jako puno. Ja vjerujem da sam i danas točno tamo gdje trebam biti. Mogla sam i puno ranije i puno više napraviti u ovom svijetu, ali ja sam Božja i Njemu prepuštam vodstvo, stoga neke stvari nisam ostvarila, ali danas znam zašto. Nisu mi ni bile predodređene one nego neke još ljepše i veće, ali svijetu manje bitne, Bogu puno važnije. Ipak, prije svega, svaki dar koji smo dobili, dobili smo ga od Gospodina i on točno zna kad je vrijeme i za što. Treba naučiti slušati srce, ono ima sve odgovore. A kad je čisto, oni su najčešće točni.
JELENA: Koje su Vam najdraže uspomene s turneja?
ANA: Uvijek pamtim backstage trenutke. Tamo se uvijek svašta događa, nerijetko i nemam najbolje uvjete za pripremu pred izlazak na pozornicu pa češće pamtim situacije poput onih kao što su bila presvlačenje po malenim wc-ima, kad nije bilo vode ili osnovnih uvjeta, prehladno pa mi se prsti koče i ne mogu se usvirati ili pak nepodnošljive vrućine i vlage do te mjere da mi prsti skližu po žicama kao skije na ledu. Svašta sam prošla, ali to me danas toliko osnažilo da rijetko i postavljam uvjete “da mi nešto treba u backstageu”
Primjerice, ovdje u Kini imam i previše pažnje i asistencije, pa me dočeka ogroman backstage prepun raznih bakanalija, a ja ipak skoknem u wc i presvučem se kao nekad. Uvijek su mi savjetovali da moram zahtijevati jer time pokazujem da više vrijedim na tržištu. Razni umjetnici u svojim raiderima traže mirisne svijeće, ručnike posebnih boja, određena pića, hranu…. Meni je to smiješno i tek kad to čujem, tek onda ne tražim ništa jer bi me bilo sram. I da punim najveće arene na svijetu, tražila bi samo malo mira pred izlazak na pozornicu.
JELENA: Što vas motivira da nastavite raditi?
ANA: Vjera u Boga, ljubav, poštovanje prema publici i odgovornost prema sinu i mojim najbližima. Volim ih vidjeti ponosne.
JELENA: Možete li nam reći nešto više o projektu “Ana u gradu”?
ANA: “Ana u Gradu” projekt je na kojeg sam baš ponosna. Započela sam ga na vlastitu inicijativu sa željom da napravim svoj mini festival, čisto iz želje da sviram u tom divnom Gradu. Iza mene je 15 godina ogromnog rada, truda i davanja. Kroz godine sam ugostila mnoge domaće i svjetske umjetnike te izvela razne glazbene repertoare. Dio festivala “Ana u Gradu” je i koncert “Pozdrav Ljetu” kojeg sam osmislila iz čiste ljubavi, a upravo on postao je svojevrsna tradicija Grada Dubrovnika koja se danas već tradicionalno slavi svakog 21. lipnja na prvi dan ljeta i svjetski dan glazbe mojim koncertom u amfiteatru “Excelsa nekretnine” na Srđu koji započinje u zoru i kojim dočekujemo prvo ljetno sunce.
JELENA: Postoje li neki još projekti na kojima radite, a možete nam otkriti?
ANA: Prvenstveno sam posvećena Azijskom tržištu gdje trenutno provodim jako puno vremena gradeći svoj brend u Kini. Uz solističke koncerte klasične ali i pop klasične glazbe, ovdje u Kini počela sam raditi i kao profesor violončela tako da redovno održavam i masterclassove za mnoge mlade umjetnike. Velika je ovo zemlja i pruža puno mogućnosti, ali moraš biti prisutan i jako puno raditi. Paralelno, završila sam cd “Classic Balkan” koji uskoro planiram izdati i u Hrvatskoj i to je jedan sasvim drugi glazbeni smjer od dosadašnjeg. Moj prvi cd autorske glazbe koji potpisuje Zlatko Timotić, a snimljen je u Beogradu. Na njemu ima veselih pjesama s trubačima, vokalno instrumentalnih izvedbi i vrlo originalnih, plesnih melodija. On stoji u ladici već neko vrijeme jer želim mudro odabrati izdavača i pripremiti cijeli projekt tako da traje, jer izdati CD je lako, ali što dalje?! Zato ne žurim, ali pjesme s njega uredno izvodim na nastupima da vidim kako ih publika prihvaća. I uz to pomalo snimam CD s najljepšim i odabranim skladbama P. I. Čajkovskog na kojem surađujem sa svojom obitelji, kvartetom Rucner, bubnjarom Markom Duvnjakom te sjajnim umjetnikom Marijanom Makarom koji raspisuje aranžmane za nas. To radim sebi za dušu …
JELENA: Koliko je važna suradnja s drugim umjetnicima i možete li podijeliti neke posebne suradnje koje su Vam ostale u sjećanju?
ANA: Važna je jer je bitno znati podijeliti pozornicu, iskustva i općenito je lijepo stvarati nova djela.
Bilo mi je divno svirati s Jose Carrerasom u Pulskoj areni, njegov glas je toliko poseban, a i on kao umjetnik. Također, uživala sam surađivati sa pijanistom Oliverom Pooleom iz Londona…kakav umjetnik!! A s njim i dalje surađujem te će mi se pridružiti na sljedećoj turneji po Aziji koju pripremamo za sljedeću godinu. A ovdje u Kini sam imala nekoliko suradnji s njihovim umjetnicima, a upravo dogovaramo jednu meni posebno inspirirajuću, suradnju s njihovim najpoznatijim kompozitorom te glazbenikom Jinlong Fang 方锦龙koji profesionalno svira preko 300 tradicionalnih instrumenata, ali najpoznatiji je kao svirač na starom tradicionalnom instrumentu Pipa.
Nedavno smo se upoznali, počeli razmjenjivati ideje i vrlo uskoro ćemo ih i realizirati. Sjajan je!
JELENA: Kako balansirate između poslovnog i privatnog života s obzirom na sve obveze i putovanja?
ANA: Izazovno je. Dok mi je sin bio manji nastojala sam svako poslovno putovanje skratit, a izbivala bih iz kuće samo kada sam svirala, a ako se radilo o bližim koncertima po Hrvatskoj uvijek bih nakon sjela u auto i vratila se kući. Nije lako, ali nekako uspijevam. Danas puno lakše jer imam punoljetnog sina.
JELENA: Koji su Vam planovi, bilo u glazbi ili izvan nje?
ANA: Sačuvati zdravi razum i nastojati neopterećeno stvarati.
JELENA: Kako vidite ulogu klasične glazbe u suvremenom društvu i što mislite da bi se moglo učiniti kako bi se povećao interes publike za ovakvu glazbu?
ANA: Interes je čini mi se prilično dovoljan. Klasična glazba je posebna, a može ju voljeti samo onaj koji to želi. Upakirali ju mi u moderno ruho ili ne, ona je uvijek posebna priča i privlači posebne ljude.
JELENA: Možete li podijeliti neku zanimljivu anegdotu iz svoje karijere?
ANA: Puno ih je, zaista.
Uvijek pamtim snimanja mojih raznih video spotova u kojima sam uvijek pokušavala nemoguće. Penjanja po liticama, muziciranje na visinama, skakanja s užetom. Sve to zvuči jednostavno, ali s instrumentom kao mojim zna biti prilično teško i izazovno. Ali volim to!
JELENA: Što biste savjetovali mladim glazbenicima koji žele uspjeti na međunarodnoj sceni?
ANA: Da vjeruju u to što (g)rade, da pitaju iskusnije od sebe za savjet. Iskren savjet zlata vrijedi, a učiti iz upijati iz tuđih iskustava uspješnih ljudi je prilično mudro. Jer ako želiš naprijed, biraj one ljude s kojima to i možeš ostvariti.
Naravno, treba jako paziti s kim radiš jer taj netko tko te vodi mora znati što radi, taj netko ti ipak gradi imidž u društvu u kojem živimo. Ali najčešće, taj netko smo mi sami, dakle sve zavisi o nama samima. Ne postoji čarobni štapić, nego ogroman rad i odricanje. Jer danas uspjeti može svatko, ali samo rijetki traju. Svakako, mišljenja sam da je dozvoljeno sanjariti i da svaki san možemo pretvoriti u stvarnost. Kvalitetna priprema je pola posla. Vjeruj, moli i radi.
JELENA: Kako se nosite sa stresom i pritiskom nastupa pred velikom publikom?
ANA: Prije svakog izlaska na pozornicu se umirim, pomolim i jednostavno krenem. Inače, puno je lakše svirati pred većim auditorijem jer je i aplauz publike puni glasniji. Kada su intimniji koncerti puno je izazovnije, a meni najteže pred domaćom publikom. Imam osjećaj da tada moram dati duplo od sebe jer su to neki moji ljudi i osjećam još veći respekt. Ali generalno, za mene je svaki izlazak na pozornicu izazov i radost jer to je ono što sam uistinu ja. Tremu kao takvu nemam, jer sam uvijek maksimalno spremna, ako ju malo i osjetim to je zato sto osjetim odgovornost i poštovanje te želim dati najbolje svakome tko je tamo došao da me čuje.
JELENA: Što Vas najviše inspirira u svakodnevnom životu i kako to utječe na Vašu glazbu?
ANA: Ljubav koju upijam iz svakodnevice i koju dajem ljudima oko sebe.
JELENA: Što su Vaši hobiji i što radite u slobodno vrijeme?
ANA: Volim mir. Često znam sjediti i šutjeti satima. Tada sabirem u sebi sve potrebno, i tada dobivam najbolje ideje. Naravno, volim dobar film, ponekad izlet u prirodu ili skoknuti vikend na more,
JELENA: Imate li Vi koje pitanje za mene?
ANA: Imam. Dva)
Zašto ste odabrali baš mene za ovaj razgovor?
Što osjećate kada slušate klasičnu glazbu?
JELENA: Ana, znaš sve!
Prvenstveno, kad vidim koliko ste kreativni, nevezano za glazbu i kako vidim kako živite svoj san, te neprekidno se trudite je doista inspirativno. Ako sam ja uspjela naći inspiraciju i motivaciju, koja nema toliko glazbenog talenta ili pozadinu, vjerujem da će je i ostali naći. Vrijedni ste i trudite se, te to ne smije proći nezapaženo.
Moja majka je voljela klasičnu glazbu, te bi nekad uplovila u svoj svijet, kao mlađoj mi to nije bilo jasno. Sad kao starija shvaćam da ili voliš ili ne klasičnu glazbu. Osjećam se kao da cijeli svijet stane i da mogu sve… tako da, bilo to kućanski poslovi, bilo to pisanje moje knjige, pomaže mi da se ne opterećujem već samo prepustim…
JELENA: Možete li nam reći nešto za kraj?
ANA: Hvala vam na divnom razgovoru!
Želim vam puno uspjeha u vašem radu, a vašim čitateljima da uživaju u vašim kreativnim tekstovima!
JELENA: Hvala puno, također s Vašim djelima, skladanjima i u daljnjem radu.
