U svijetu gdje se svakodnevno borimo s pronalaskom balansa između posla, zdravlja i unutarnjeg mira, razgovor s Marijom oduševljava svojom jednostavnošću i iskrenošću. On nije samo glumac s impresivnim talentom i karizmom, već i čovjek koji živi ono što govori – svjesno, disciplinirano i s puno duha. U ovom razgovoru dotaknuli smo se svega – od jutarnjih rutina, motivacije i treninga, do unutarnjih transformacija i ljekovitosti igre. Njegova filozofija života vraća nas osnovama: budi prisutan, diši, kreći se i ne zaboravi – gluma, baš kao i svakodnevica, najljepša je kad je autentična.
Jelena: Kako izgleda Vaša idealna jutarnja rutina?
Mario: Idealna jutarnja rutina je baš ona koju zapravo i imam svako jutro koje imam preko 30 godina. Idealno bi bilo da se naspavam dobro, da je ustajanje između 7 i 8, nakon toga pražnjenje mokraćnog mjehura, zatim jutarnja higijena, te limunada. Limunada koju radim je jedan cijeđeni limun, malo đumbira s malo soli u toploj vodi. Dakle: hidratacija, jutarnja tjelovježba u trajanju 10-ak minuta, mobilizacija na kraju završim s dvadeset sklekova, doručak, te nakon toga sam spreman za dnevne obaveze.
Jelena: Možete li nam reći neki savjet za balans između posla, treninga i privatnog života?
Mario: Balans je zapravo nešto čemu svi trebamo težiti u svakoj fazi našeg života. To je najveći izazov, ta konstantna uspostava dinamičke ravnoteže na svim razinama, jer kad je čovjek u nekakvoj ravnoteži, to bi se moglo nazvati blagostanjem, srećom i unutarnjim mirom. Savjet je zapravo: svjesnost – kada je čovjek svjestan, onda može i prepoznati da je pretjerao, recimo u zaposlenosti, te kad si svjestan znaš da je vrijeme za naspavati se ili uzeti godišnji odmor. Ako nesvjesno juriš negdje 300 na sat – onda ćeš se zakucati, ili bolest, ili u nekom trenutku će ti tijelo reći: “Stani.” Svjesno bi trebalo ići u svaki dan, to je moj savjet kako i za mene, tako i za ostale. Bitna je ravnoteža. U današnje vrijeme ljudi izgaraju i bitnije je znati stati na loptu, treba se znati kako odmoriti, ne u stilu spavanja – nego stati, prodisati i biti prisutan u sadašnjem trenutku. Mislim da bi to trebali učiti i djecu.
Jelena: Što mislite o treninzima na prazan želudac – da ili ne, i zašto?
Mario: Mislim da su u redu, ako osobi odgovara. Tu tematiku bi zapravo trebali pričati na individualnoj razini, naime postoje ljudi kojima to odgovara i imaju energiju. Recimo ja spadam u njih, ali moram tekućine unijeti, onu moju limunadu koju sam maloprije spomenuo. Mogu napraviti jutarnju tjelovježbu – govorimo o umjerenoj rekreaciji. Za visoko intenzivni trening, moralo bi se nešto doručkovati. Dakle DA – za one koje im odgovara, NE za one kojima to ne odgovara.
Jelena: Što biste preporučili ženama koje se žele vratiti u formu nakon duže pauze, ali imaju ograničeno vrijeme i resurse?
Mario: Postoji razlog zašto se pauza dogodila. Kontinuitet je najvažnija stvar u rekreaciji i u zdravom životu. Kontinuitet malih i zdravih rutina. Treninzi ne moraju trajati dugo, ne moraju biti ekstenzivni niti moraju biti svaki dan što znači da ljudima koji su zaposleni, a svi smo mi – tako da zaposlenost nije izgovor, da osoba nema vremena. Stvar je prioriteta što osoba postavi, te kratkotrajna tjelesna aktivnost, u što zapravo spada i čišćenje kuće. Uz aktivnosti koje radimo moramo uvesti i aktivnost treninga: Mobilizacija, pokretljivost, kardiovaskularne aktivnosti te kardiorespiratorni trening. Stretching snaga može biti i do 20 minuta efikasnih vježbi. Nema izgovora da čovjek to ne može implementirati u rutinu. Za trening bicikliranja, rolanja, plivanja, treba nešto duže, ali zato se može organizirati i neki izlet, spojiti ugodno s korisnim, te baš tako ja volim. I kratak trening je dobar trening te najvažnije je biti kontinuiran, kako u treningu, tako i životu.
Jelena: Koliko je sna optimalno i imate li trikove za kvalitetniji san?
Mario: Bilo bi optimalno 7-8 sati sna, ali sve je do vremena kad osoba ide na spavanje. Nije isto ideš li na spavanje u ponoć ili oko 2 u noći, pa spavaš do 9 ujutro. Opet to je sve individualno, nekima je dovoljno 6 sati sna. Ono što ja smatram najvažnije je to da osoba ide na vrijeme spavati. U zimskim mjesecima bilo bi savršeno ići u 10 spavati, dok u ljetnim, možda nešto kasnije. Ako nemaš nekakvu obvezu, uvijek je dobro leći ranije. Neki savjeti su jesti minimalno 3 sata prije spavanja, odnosno ne večerati ili 3 sata razmaka između zadnjeg obroka i počinka. Eliminacija ekrana prije spavanja, nekih sat-dva, neki ugodan u trajanju od 15 minuta trening stretchinga ili vježbe disanja, neko ugodno štivo, tipa afirmativno i pozitivno. Udoban krevet i madrac, te naravno preko dana je biti izložen danjem svjetlu, a preko noći lagano zatamnjivati.
Jelena: Kako se nosite sa svojim nemotiviranim danima i kako ih uspijete preokrenuti?
Mario: Kad je sve okej u životu i kada sve funkcionira, tada ta motivacija nije problem, ali kada nastupe, neki teški trenuci, onda je svima jako teško. Svjestan sam toga da tjelesna aktivnost pomaže, samim tim se čovjek bolje osjeća, jednostavno se natjeram. Znate kada morate ući u hladnu vodu, nije ugodno, ali ono kao što i Nike kaže “Just do it”, ali kada to učinite, poslije je dobro. Kada to znam, uskočim u hladnu vodu, odnosno napravim nešto što bi trebalo trajati sat vremena ili 20 minuta, ja tad u teškim danima, to napravim. Možda 10 minuta, ali je napravljeno. Postoji drugi scenarij da to ne napravim, ali onda to vodi nizbrdo, tako da sam svjestan: Bolje sad da napravim kad je teško, jer ako ne učinim danas; sutra ću još teže. Princip je jednostavan, samo to učini.
Jelena: Kako vas je gluma oblikovala: što je dala, što je oduzela?
Mario: Gluma mi je puno stvari osvijestila, što se tiče tjelesnosti, stvari, pokreta, što se tiče govora, ekspresije. Gluma je divna stvar, glumu bi čak i uvrstio, kao i elemente nekih sportova u osnovnoškolsko uvrstio i ubacio u obavezan nastavni plan i program. Dijelovi neke osnovne glume su izvrsni za život. Tu govorim o osvještavanju mnogih stvari, tako da mi je gluma definitivno obogatila moj život na svim razinama i nahranila moju dušu te bavljenje glumom ju hrani još uvijek. To je nešto što ja jako volim raditi. Gluma – ili zapravo igra, kao i igranje uloga, kultivira i njeguje ono dijete u meni. Glumci često ako se podružite s njima u nekom neformalnom okolnosti – vidjet ćete zapravo da su to velika djeca. I veliki glumci se znaju lijepo igrati. Oduzela? Ovako na prvu ruku ne bih rekao da mi je nešto oduzela, nije mi oduzela ništa što mi nije trebala oduzeti.
Jelena: Kako vam glumačko iskustvo pomaže u radu s ljudima u wellness svijetu?
Mario: Glumačko iskustvo opet pomaže u radu s ljudima. Svi mi nešto prodajemo, svi smo mi prodavači svojih usluga, komunikacije. Pomoglo mi je na komunikacijskoj razini. Mogu prepoznati neverbalnu komunikaciju sigurno bolje, nego da se ne bavim glumom. Na osnovu toga znam pristupiti klijentu na primjereniji način. Osnovni postulati glume mogu pomoći čovjeku bez obzira čime se bavi, da bude još efikasniji, tako sam i ja postao sigurno efikasniji trener, jer nije trener biti samo znati vježbe – nego znati dobro komunicirati.
Jelena: Vidite li sličnosti između transformacije uloga i transformacije kroz trening?
Mario: Vidim. Čovjek ne mijenja samo fizički, nego mijenja i svoj mindset i svoju unutrašnjost. Vidim korelaciju u tom.
Jelena: Kada biste mogli birati ulogu, bilo stvarnu, bilo fikciju, koju bi odabrali?
Mario: Meni je inače Daniel Day Lewis jedan od glumaca koji su mi izvrsni. Volim njegov rad, a ja bih volio glumiti u nekoj ratnoj drami, nekog super junaka. Recimo Superman, Batman. Čak bih volio glumiti u komediji koja je ozbiljna stvar. Volim raznolikost, a to je zapravo što bi svaki glumac volio biti u što više različitih uloga. Neka ratna drama koju bi bilo izazovno glumiti. Eto recimo uloga od Daniel Day Lewis za koju je dobio prvog Oscara gdje je utjelovio lika s cerebralnom paralizom – možda bi bilo naporno, ali lijepo i izazovno jer je potpuno drukčije i neprepoznatljivo.
Jelena: Imate li tremu kada nastupate pred publikom, ako da, kako se nosite s njom?
Mario: Postoji neka vrsta odgovornosti, moraš osvijestiti svoje držanje – ipak staješ pred ljude. Postoji neki tekst koji trebaš izgovoriti, međutim nemam tremu koja bi me blokirala. Ako je nastup, postoji tehnika opuštanja, fizičke neke vježbe u kojima se mogu opustiti u neku neutralnu poziciju i samim tim krećem dalje, ako i nastupi neki veći pritisak.
Jelena: Imate li nekih novih planova koje nam možete podijeliti?
Mario: Imamo ronilačke ekološke akcije u kojima ćemo vaditi ostatke mreža u području arhipelaga Malog Lošinja, zatim Brač Run. Ove godine vodim utrku Brač Run što me jako veseli, posjetiti Selca i Sumartin, zatim Healthy Fit team building – radim s jednom poliklinikom u Kranjskoj Gori. Sa sinom ove godine spremam neke avanture s biciklom, pa ćemo obilaziti otok Biševo i Vis te biciklistička tura Ancona-Rim i nazad, bilo vlakom, bilo biciklom. Isto tako: početkom srpnja, Boutique HealthyFIT retreat “mLJETOVANJE”.
Jelena: Imate li savjet za ljude koji vas prate?
Mario: Ako vas inspiriram na bilo kakav način ili zabavljam, pratite me i dalje. Ako vas ne inspiriram i ako sam vam dosadan, otpratite me.
Jelena: Imate li vi kakvo pitanje za mene?
Mario: Koja je tvoja omiljena ljetna aktivnost?
Jelena: More, more i još mora. Čitanje knjige uz ledenu kavu ili koktel uz ritam neke plesne muzike, čisto da se pokrenem.
Jelena: Nešto za kraj?
Mario: s obzirom na to da je kraj, najvažnije je ne odustati. Kad misliš da hoćeš odustati, bolje je odvažiti se i pokrenuti se. Ne sutra. Danas. Sad.
Razgovarati s Mariom znači biti podsjećen na ono najvažnije – da se snaga ne nalazi u savršenstvu, već u kontinuitetu, u malim, svjesnim koracima koje činimo svakog dana. Bilo da vas inspirira svojom energijom, savjetima ili iskrenošću, jedno je sigurno – Mario motivira bez forsiranja, i ostavlja onaj dobar osjećaj nakon razgovora, kao da ste upravo završili sjajan trening za dušu. I zato, kao što je sam rekao – ne odustaj, ne sutra. Kreni danas. Kreni sad.
https://www.instagram.com/mario.valentic
