U današnjem razgovoru ugostila sam ženu koju je nemoguće svesti na jednu ulogu – Maria Grigoryan Vučković je novinarka, YouTuberica, supruga, majka, sanjar, ali i neumorna istraživačica svakodnevice. S njom sam razgovarala o djetinjstvu u Meksiku, životu između jezika, inspiraciji koja dolazi iz magičnog realizma, ali i o izazovima s kojima se susreće u Hrvatskoj. Ispod dinamične površine njezinog života krije se jedna jednostavna i iskrena poruka: sve u životu traži vrijeme. Ovaj intervju vodi vas kroz nepredvidive staze jedne karijere, ali i svakodnevne rituale koji drže Mariju prizemljenom. Dobro došli u svijet žene koja se nikad ne prestaje kretati – ni fizički, ni misaono, ni profesionalno.
Jelena: Tko je Maria kada završi radni dan?
Maria: Maria kad počne radni dan, nikad ne završi radni dan. (smijeh)
Zapravo, mama jer kad imaš dvoje djece onda samo razmišljaš o njima i njihovim potrebama. Evo, sjetila sam se prije nego smo se našle da stariji sin ima fotografiranje u školi, pa sam žurila doma – pripremiti mu drugu odjeću – da bude zgodan. Djeca su mi uvijek u glavi, a pošto imam jako jako dobrog muža, uspijem se i baviti karijerom. Recimo, da nemam tako dobrog muža koji me podržava, koji je pristao da smo potpuno roditelji, ali i potpuno u poslu – ne bih to uspjela. Njemu nije problem napraviti ručak, oprati djecu, odvesti ih u park, a isto ni meni nije problem.
Jelena: Kako izgleda tipičan dan, ako ga možeš nazvati – tipičnim?
Maria: Meni je svaki dan šarolik, znači ponekad imam intervjue na svom YouTube kanalu: La_Masha. To zna potrajati po cijeli dan, jer ih bude nekad više u jednom danu. Kad radim za neku firmu, društvene mreže, onda sam potpuno s tom firmom i dajem se potpuno u to. Odabrala sam novinarstvo da ne moram sjediti u uredu 8 sati dnevno. Volim uvijek biti negdje, upoznavati nove ljude, da upoznajem nova iskustva. Na primjer, kad sam radila u Klubu 7 na HRT-u, svaki dan je bio lud. Drukčiji. Jedan dan skačeš padobranom iznad Lučkog, drugi dan jašeš konje u Lici i sretneš medvjeda. Uvijek je zanimljivo, a i ja uspijem izmisliti uvijek nekakvu avanturu. Svaki dan mi imamo nešto novo i nešto zanimljivo. Ako mi je dan slučajno i bio dosadan, onda na kraju dana odemo sa žičarom na Sljeme, istraživati i slično, ili pak odemo van pored Save. Uvijek nešto novo, samo da nije dosadno, jer živimo samo jednom.
Jelena: Kako te tvoje djetinjstvo oblikovalo u osobu koja jesi?
Maria: Ja sam odrasla u Meksiku, živjela sam tamo 10 godina. Odmah nakon Hrvatske, to je najljepša zemlja. Toliko šarena, kad ideš iz grada u grad, svaki grad je potpuno drukčiji. Počinje tako da nije sve isto, druga fasada na drugoj zgradi, do druge hrane, druge kulture, ma sve je drukčije. To me i oblikovalo i inspiriralo, čak bih se i htjela vratiti tamo, samo što je jako opasno sad, primjerice muž i ja smo išli na medeni mjesec u Acapulco i nisu nam htjeli prodati karte za autobus i rekli su da će me netko silovati tamo, jer ima dugi tunel, a njega će ubiti. Kad sam s roditeljima bila tamo, nas su napali puno puta. Živjeli smo u kvartu Conda Rossa za strance dobrostojećih obitelji i jednom su nas dočekali ispred auta, tražili od mog tate ključ, pa su ga pretukli. On nije dao ključ, a oni su izašli s pištoljem, ali nisu ga ubili, jer su čuli stranu riječ, pa su se pretpostavljam, prestrašili. Auto su ukrali. Puno puta su nas pokradali, a čak jednom skoro i mene. Naime, roditelji su otišli u banku s malim bratom, a mene su ostavili ispred da se ljuljam i prišao mi je neki muškarac i privukao ruku. Nisam razumjela što želi, ali je rekao da će me odvesti do roditelja, jer su se vrata zatvorila od banke. Primila sam ga za ruku, a on me krenuo voditi u drugom smjeru. Mojom srećom, zaštitar u banci je to vidio i stisnuo alarm. Srećom, moja mama je reagirala, trčala za nama, pa me je ispustio. Divlje, ali ne postoji zemlja na svijetu koja me toliko inspirirala poput Meksika. Čarobna zemlja, evo da tamo odeš, zaista bi ti bilo nevjerojatno, od tih piramida, oceana, do kulture. Oni imaju kršćanstvo, ali i protestantizam. Kod njih je jaka i crna i bijela magija, te još uvijek istražuju vanzemaljce jer misle da su njihova područja tamo. To stvara magičan realizam, baš poput Márqueza. Iako je on iz Kolumbije, cijeli je život živio u Meksiku. Sve njegove knjige su kao magičan realizam, kao u nekoj bajci. Zanimljiv život, ali opasan. Kad smo se vratili s mojih 10 godina u Moskvu, u Rusiju, to mi je bio veliki stres jer tamo je hladno, sivo, zgrade komunizma, nakon svih onih sunčanih dana u Meksiku, gdje nema snijega. Međutim mislim da Moskva izgleda sada puno bolje nego prije. Bili smo sad baš prije mjesec dana i ovo što su im isključene društvene mreže, jako dobro djeluje na društvo. Ljudi su mirniji i sretniji, mladež sviraju gitare po ulicama. Iskreno, malo sam se prestrašila, što će me dočekati, bojala sam se mogućeg totalitarizma i da nema slobode, ali s druge strane – meni je baš godilo 2 tjedna bez društvenih mreža. To je bilo toliko dobro i ne mogu ti opisati koliko.
Jelena: Kako misliš da je započeo tvoj put – planirano ili spletom okolnosti?
Maria: Dolazim iz obitelji novinara, mama, tata, djed i baka. Mama i tata su radili na televiziji, mama u filmskoj industriji, djed je bio spisatelj i novinar. Od mene je na neki način bilo očekivano da postanem novinar, tako sam i završila fakultet novinarstva što je bilo dosta beskorisno, jer moraš završiti neku struku, a tek onda biti novinar. Ja sam baš završila televizijski smjer i mi smo montirali na VHS kazetama. Konkretno nisam baš nešto puno dobila, ali smo jako puno čitali. Smatram da nisam naučila neke stvari tada, a koje su jako važne za novinare. Nekad je bolje završiti konkretni fakultet, a onda tek novinarstvo, da imaš pravo obrazovanje. Svijet se toliko mijenja i sve manje je potrebe za novinarima.
Jelena: S kojim si izazovima najčešće suočena u svom radu i kako se s njima nosiš?
Maria: Najveći izazov za mene je to da sam zapravo došla u Hrvatsku jer prvotni plan je bio da živimo u Moskvi. Međutim mom suprugu je trebalo duže da završi FER, pa spletom okolnosti sam našla posao u Nacionalu, Večernjem Listu. Jako puno sam pisala. Pisala bih na ruskom, pa prevodila, pa bi moj suprug čitao i provjeravao. Zatim, Nova TV, uvijek mi je najveći problem jezik – bez obzira da li pričam ili pišem jer ja još uvijek razmišljam na ruskom. Često kad pišem, bilo članak ili post na Instagramu, prvo krenem pisati na ruskom jer u to sam sigurna. I kad ga napišem na ruskom, tek tad ga idem prevesti na hrvatski.
Jelena: Tko su ti bili uzori?
Maria: Gabriel García Márquez. Imam knjigu njegovih članaka, te on uvijek počinje članak sa šokantnom izjavom. Primjer kad piše o slijepom crijevu, on krene odmah s: “Prošle godine je moj prijatelj umro, jer mu je puklo slijepo crijevo.” Nema uvoda, ide odmah, kako se kaže “o glavu”. Pročitala sam na tisuće članaka koje je on pisao u Bogoti, u Kolumbiji i dan danas pamtim svaki članak. Primjerice i kod mene kad radim intervjue idem odmah, nema onog uvoda “Dobar dan – dobar dan.” već: “Katarina je imala prošli tjedan prometnu nesreću, ispričaj nam što se dogodilo.” i to je to. Prvih 10 sekundi su ključne, hoće li čovjek ostati s tobom ili otići dalje.
Jelena: Imaš li svoje rituale koji ti pomažu da ostaneš prizemljena?
Maria: Svaki dan odem s mužem na kavu, mirnu od barem pola sata. Kada imamo “baka servis” na raspolaganju, onda obavezno dva puta tjedno odemo na spoj. Naš spoj je tipa kako on vozi motor, po šumi, po Sljemenu i obavezno se natjeram prije spavanja pročitati nešto klasike (Tolstoj). Klasiku jako volim, a volim pročitati barem 2-3 stranice da mozak malo trenira da ne dođe do Alzheimera i društvene igre. Često se tu nađe Code names, Katan, i razne druge koje ja i muž volimo igrati s prijateljima.
Jelena: Kako biraš projekte u koje ćeš se uključiti instinktivno ili strateški?
Maria: Uvijek, uvijek instinktivno. Kada sam otišla iz 24 Sata, svi su mi rekli da moram pokrenuti svoj podcast. Mene je bilo malo strah, jer trebalo je krenuti od početka i sve od nule, ali jednostavno – odlučila sam krenuti i točka. Ako ta ideja ostane 48 sati – to je dobra ideja, ako ju zaboraviš nakon 48 sati – nije dobra ideja. Uvijek idem za tim, ako ne osjećaš uzbuđenje i drive, onda je gotovo i nema potrebe to raditi.
Jelena: Koju poruku želiš prenijeti svojim radom?
Maria: Ja radim intervjue, u kojima bih ja htjela sudjelovati, u biti intervjui u kojima bih i ja mogla doći i pričati, a poruka je da smo svi isti. Netko ima sreće u životu, netko nema, ali nema potrebe omalovažavati čovjeka, ako nije imao sreće u životu. Isto tako, svaka osoba je zanimljiva, bez obzira, je li to postolar ili poznata glumica, pjevačica, ja zaista mogu s bilo kim napraviti intervju. Svaka osoba je zanimljiva, ima svoj život, svoje probleme i to je određena čar.
Jelena: Jesi li se suočila s predrasudama u karijeri?
Maria: Zbog toga što sam žena – ne.
Jelena: Što te trenutačno najviše veseli?
Maria: Moja djeca.
Jelena: Što bi poručila mlađoj sebi da možeš?
Maria: Svemu treba vremena, ako treba i 10 godina da nešto napraviš – to je u redu. Ja sam prije uvijek htjela, odmah i sada i onda kad ne bih dobila ono što želim – bila bih tužna, a sad razumijem da ama baš sve je potrebno vrijeme.
Jelena: Koji je tvoj hedonistički bijeg, a da nam možeš podijeliti?
Maria: S mužem na motoru, s druge strane Sljemena.
Jelena: Koji su tvoji neki planovi?
Maria: Oženiti sinove. (smijeh) Biti baka.
Jelena: Imaš li ti neko pitanje za mene?
Maria: Jesi li sretna?
Jelena: Dobro pitanje, zadovoljna jesam – sretna hm i nisam – nedostaje mi majka.
Jelena: Neka kratka poruka za sve koje nas prate:
Maria: Za sve je potrebno vrijeme.
Razgovarati s njom znači otputovati – ne samo kroz geografske prostore koje je iskusila, već i kroz dubine iskustava, identiteta i onih malih, ali važnih svakodnevnih izbora. Njena strast prema pričanju tuđih priča zapravo otkriva njezinu – onu o empatiji, radoznalosti i ustrajnosti. U vremenu u kojem često tražimo brze odgovore i instant uspjehe, Marijina poruka dolazi kao podsjetnik da je sporiji tempo ponekad upravo ono što nam treba. Jer, kako kaže – za sve je potrebno vrijeme. A kada je put vođen srcem i instinktom, baš kao njen, onda je to vrijeme itekako dobro potrošeno.