U kazalištu su reflektori neumoljivi – razotkrivaju svaku emociju, svaku nesigurnost, svaki djelić istine koju glumac nosi sa sobom na scenu. A baš ta istina, u svom najiskrenijem obliku, ono je što publiku veže uz izvedbu. Ognjen Milovanović jedan je od onih glumaca koji ne igra da bi se svidio – igra jer vjeruje u tekst, u proces, u red i iskrenost. Na sceni je prisutan, duhovit, britak, uvijek nekako između stvarnog i imaginarnog. U razgovoru s njim otvaraju se neka važna pitanja: o kompromisima, strpljenju, uspjehu i tome kako zadržati sebe dok igraš tuđe živote.
U ovom razgovoru dotaknuli smo se svega – od patetike na sceni, preko fast fooda kao guilty pleasurea, do važnosti da uloge “sjednu” tek kad ih pronađeš u tekstu. Ognjen je iskreno govorio o svojim greškama, nedoumicama, intuiciji i želji za umjetničkom prisutnošću. A možda najviše – o tišini. I kako u toj tišini, među stripovima, filmovima i večernjim trenucima, pronalazi mir i sebe. Intervju koji ne pokušava biti senzacionalan – nego ljudski. I baš zato – vrijedan čitanja.
Jelena: Što ti je danas izazovnije: ostati vjeran sebi ili ispuniti očekivanja publike?
Ognjen: Mislim da je to zapravo nekako povezano, ako sam vjeran sebi, to i publika prepozna – kao moju individualnost i jednostavno mi kao glumci, nikad – barem ja osobno, ne podilazim publici. Radim iz uvjerenja što mislim da je točno po ulozi, ali i po nekim redateljskim uputama, pa onda vidimo i konačni produkt – da li se to publici sviđa ili ne.
Jelena: Kad bi sebe morao opisati u 3 riječi ili rečenice, koje nisu iz biografije – kako bi se opisao?
Ognjen: Volim humor, smijeh me opušta, volim se zezati, volim verbalno dobru foru. Zvrkast, uvijek sam na 100 strana, pažnja mi je konkretna, brzo reagiram u nekim situacijama. Volim red, kad je nešto jasno od početka do kraja.
Jelena: Što je najvažnija stvar koju si naučio iz vlastitih grešaka?
Ognjen: Najvažnija stvar koju sam naučio je ta da moram biti strpljiv i da stvari ne dolaze odmah kako sam si ja zamislio. To se upravo veže na ovaj red, naime neki ljudi funkcioniraju u drukčijem redu, nego što to funkcionira u mojoj glavi. Ja jednostavno kao pojedinac moram shvatiti da ne funkcionira sve kako sam ja zamislio, te sam tako naučio da moram biti strpljiviji i da se ne trebam živcirati oko nekih stvari. Ono što kažu: “Doći će, polako.” Meni to polako zna nekad biti teško, jer ja bih nekad odmah i sad, jer nekad u početku vidim neka rješenja odmah. Nekad sam u pravu, nekad i nisam, ali eto učim još o sebi, u tom profesionalnom smislu – gdje bih morao biti strpljiviji oko tih nekih stvari.
Jelena: Postoji li neka uloga koju si odbio, a danas ti je žao ili si ipak sretan što si rekao – ne?
Ognjen: Odbio sam jednu ulogu prije par mjeseci, ali mi nije bilo žao. Nije da nisam izabrao želim ili ne želim ju raditi, ali smatram da nisam još u toj poziciji da moram birati ili/ili , tako da mi nije žao. Ima nekih projekata koji su trebali raditi, ali se na žalost nisu radili, ali nije da sam ja izgubio neki projekt koji sam ja odlučio da ga ja neću raditi. Još uvijek nisam na toj razini da me toliko zovu, pa da moram birati ono između.
Jelena: Koju bi emociju najradije zabranio u glumi, a koju bi super moć svakom glumcu dao?
Ognjen: Zabranio bi patetičnost. Da se razumijemo, volim emocionalne predstave. Međutim, to i sam tekst zna diktirati, ali kad mi nešto jako dugo guraš, tipa da je nešto jako teško i bolno. Svi se mi razlikujemo i svako drukčije reagira na tugu, na ljutnju, ali nekad te stvari u kazalištu kako bi mi rekli: “na prvu.” – uvijek je izjavljivanje ljubavi na isti način, a uvijek je tu i neka muka i patetika koja se nameće, na žalost koja te zarobi u ulozi i predstavi. Super moć ili emocija, hm – prisutnost. Mislim da glumcima nedostaje na sceni prisutnost, jer se zna dogoditi da se zakukulje u neke stvari koje su naučili i nisu spremni reagirati u sekundi na neku promjenu na sceni.
Jelena: Da li ti je kazalište i dalje svetinja ili si se pomirio s kompromisima?
Ognjen: U kojem smislu – kompromisima?
Jelena: Kompromisi u stilu, kao prilagođavanje redatelju?
Ognjen: Mislim ovisi od projekta do projekta. U načelu, slušam redatelja i poslušam njegovu želju, ali ako vidim da nešto ne funkcionira, ja promijenim na svoju ruku. Ako redatelj prešuti, ja nastavim raditi po svom, ako ne – ispoštujem ga.
Jelena: Kako znaš da je neka uloga tvoja? Intuicija, osjećaj ili tekst?
Ognjen: Tekst. Ja zapravo nikad ne znam da je uloga moja, međutim u zadnje vrijeme se dogodilo da znam, kad nađem taj neki kod. Ima nekih uloga kod kojih nekim dijelovima nisam zadovoljan i koje još ispitujem na sceni. Nekad znam da nešto nije točno do kraja, ali trudim se koliko god mogu. Neke stvari, neke uloge, kako kažu koje “beru vrhnje” moraš prepoznati – za svaku ulogu moraš prepoznati u tekstu, režijskom kodu koja je tvoja uloga u cijelom procesu. Koliko je bitno, što je bitno, na što se moraš fokusirati… Apsolutno neke uloge osjetiš da ti sjednu, neke ne, pa su izazov, pa se kao proces zalijepe za tebe, a neke ostanu na pola.
Jelena: Što te više inspirira: tišina ili kaos?
Ognjen: Tišina. Apsolutno. Iz kaosa stvaram, ali bilo privatno ili poslovno mi treba mir i moja glava.
Jelena: Kako balansiraš između umjetničke iskrenosti i profesionalne discipline?
Ognjen: Mislim da je to je povezano, jedno veže drugo. Umjetnička iskrenost – ima nekih projekata koji mi se možda u kodu i estetici ne sviđaju, kako su zamišljeni, ali borim se protiv toga za vrijeme procesa. Smatram da mi glumci moramo biti podređeni tekstu, a sve skupa mora biti podređeno, kao što je to na filmu – redateljskoj palici i režijskom potpisu. Bez obzira na sve, koliko god se ja u sebi gorio, prevrtao, da li to meni odgovara ili ne, na kraju je to razlika između profesionalca i neprofesionalca. Veća je smrt za predstavu kad 3 glumca igraju u jednom kodu, a drugih 4 jer to po meni znači da nije dobro vođena predstava i da se od početka nismo negdje dobro shvatili.
Jelena: Koji je tvoj ritual prije izlaska na scenu ili snimanja?
Ognjen: Volim se osamiti, volim si proći scene kroz glavu. Moj ritual je doći sat i pol prije u kazalište, volim odmah ući u kostim i onda sjedim u kostimu jedno sat vremena. To mi znači jer onda znam da sam sad izašao s ceste i da sam došao u kazalište i da više nije sad ono privatno što je bilo na cesti nego kazalište.
Jelena: Vjeruješ li da umjetnost može mijenjati svijet ili samo odgledati stvarnost?
Ognjen: U današnje vrijeme mislim da može samo odgledati stvarnost. Nekad je prije mijenjala svijet, ali ljudi su prije živjeli za umjetnost i percipirali ju drukčije. Smatram da danas nema prave umjetnosti – barem ono što se tiče kazališta. Danas je kazalište postalo trgovina u smislu prodaje, izbacivanja stvari i to je veliki veliki problem kazališta – umjetnički problem. Predstave ne dopuštaju da se žive i zapravo mislim da je ogledalo stvarnosti, na žalost napuknuto.
Jelena: Kako bi definirao uspjeh danas – općenito?
Ognjen: Mislim da je uspjeh u životu da imaš obitelj, te da si dobar s tom obitelji. Imaš se nekome vratiti, s nekim iskreno razgovarati, te ako možeš mirno spavati – e to je uspjeh. Isto tako, uspjeh mi je okrenuti se i primijetiti male ljudske stvari od onoga, pomoći nekom nositi vrećice, pustiti nekog prije sebe kad prolazi kroz vrata. Mislim da je uspjeh kad sebe uhvatiš da si napravio nešto dobro, ne zato što si htio napraviti nešto dobro nego ako je to instinktivno iz tebe izašlo. Ono što je Massimo rekao: “Mali krug velikih ljudi” – to je zbilja mali krug, ali na kraju dana, kad zaboravimo sve materijalne stvari i sve, da ti netko iskreno kaže u sve facu i da imaš osobu koja tebi vjeruje, da ti isto možeš to napraviti – eto, to je za mene uspjeh. Naravno, moraš biti iskren i sam prema sebi – u profesionalnom smislu, da se trudiš određivati najbolje što možeš. Možda nije u tom trenutku najbolje, ali da se trudiš svjesno raditi najbolje, da budeš zadovoljan onim čim imaš, da ne tražiš puno…Bože moj, ako dođe puno, zgrabit ćeš puno, ali ne moraš gaziti preko stvari da bi došao do nečega.
Jelena: Kad bi mogao razgovarati s mlađim – ja, što bi mu rekao?
Ognjen: Možda to da sam trebao neke stvari napraviti, trebao biti hrabriji u nekim postupcima, ali zapravo – ne puno stvari. U načelu sam zadovoljan s svim što sam kao mlad radio, živio sam mlad život, dobro i ispunjeno. Nisam baš negdje pogriješio. Budi strpljiviji – isto što si kažem i sad.
Jelena: Kako puniš baterije?
Ognjen: Volim čitati stripove i veliki kolekcionar sam istih. Volim skupljati sličice; nogometaši i to, filmovi i to. Volim s djevojkom navečer pogledati dobar film, a ako puno radim, volim ranije ići doma, pa biti sam. Sjediti sam u svojim mislima, nekad što sam stariji treba mi što više manje razgovora, da me nešto skrene od glavnih misli.
Jelena: Što ti je guilty pleasure bez kojeg ne možeš?
Ognjen: Fast food – definitivno.
Jelena: U kojoj zemlji bi mogao živjeti, a da ti ne nedostaje scena?
Ognjen: Ako bi morao raditi neki drugi posao, bio sam u raznim zemljama, ali evo živio i radio bih u Irskoj. Bio sam tamo par puta, vidio sam kakav je život.
Jelena: Neki savjet za ljude koji te prate i podržavaju?
Ognjen: Neka me slobodno nastave podržavati i pratiti. (Smijeh.) Drago mi je kada me ljudi zaustave i kažu mi da sam im bio smiješan i da sam ih uspio nasmijati, tipa da sam ih oduševio i da su primjetili moje ekspresije, brzinu. Drago mi je kada me primjete i prepoznaju, pogotovo mladi ljudi…
Morala sam naravno dodati i reći svim svojim ljudima da bi i ja voljela da ga krenete pratiti i podržati, jer kako se kaže: “Na mladima svijet ostaje.”
Jelena: Imaš li ti neko pitanje za mene?
Ognjen: Zašto si odabrala mene za ovaj intervju?
Jelena: Zanimljivo pitanje, ali mislim da će ljudi shvatiti iz vrijednosti i pitanja u mom intervjuu. Naime, smatram da svatko od nas ima priču koju treba podijeliti s svijetom – svi mi, možda nedovoljno medijski eksponirani imamo nešto čime možemo naučiti nešto jedni druge. Ja idem u kazalište i smatram da bi više ljudi trebalo ići ne samo da bi se kulturno uzdizali nego spoznali sebe. Kroz sve te likove, izvlači se neka priča, možda neka lekcija. Ti si mlad, budućnost je pred tobom i smatram da bi trebao biti više prepoznat.
Jelena: Nešto za kraj ovog intervjua?
Ognjen: Hvala na pozivu. Bila su kreativna pitanja – neka koja nisam dobio ikad, što mi je super. Podržavam tvoj rad i što pozivaš ljude; čak i one koji nisu dovoljno eksponirani. Hvala na pitanjima koja su vezana za stvaranje i umjetnost i o životu – to mi je lijepo i hvala ti.
Na kraju, ovaj intervju s Ognjenom nije samo pogled iza kulisa jednog glumačkog života, već i podsjetnik da je uspjeh zapravo u malim stvarima: u tome da znaš tko si, da znaš kuda ideš, i da ne zaboraviš stati – kad ti treba tišina. Ognjen nas je podsjetio da kazalište, baš kao i život, nije u tome da se dopadnemo svima, već da budemo prisutni – u trenutku, u priči, u sebi. Ako ste uživali čitati, kao što sam ja uživala razgovarati, pozivam vas da nastavite pratiti Ognjena – i na sceni i izvan nje. Jer kako on sam kaže: možda umjetnost više ne mijenja svijet, ali nas može podsjetiti kakav bi svijet mogao biti.
