Sanja Pilić jedno je od najomiljenijih imena domaće književnosti za djecu – autorica koja je svojim djelima obilježila djetinjstva generacija. S iskrenošću, toplinom i pronicljivošću piše o svakodnevnim situacijama, tjeskobama, veselju, obiteljima i prijateljstvima – onako kako to samo ona zna. U ovom razgovoru Sanja nas vodi kroz svoj osebujan književni put, otkriva kako piše, što je inspirira, zašto se rado vraća dječjoj perspektivi i zašto i dalje, kroz svoje likove, vjeruje u dobrotu.
Jelena: Kada ste prvi put osjetili da želite postati spisateljica i kako je izgledao vaš književni početak?
Sanja: Nije to bila neka posebna želja, ali pomalo sam pisala i objavljivala po književnim novinama u ranim tridesetima. Zapravo sam se bavila fotografijom i snimanjem crtanih filmova. Objavila sam dvije knjige priča za odrasle, ali nisam mislila da ću pisati i dalje. Međutim, 1990. godine objavila sam roman za djecu O mamama sve najbolje i dobila nagradu “Grigor Vitez”. Pisala sam ga zabavljajući sebe i bio je pomalo nadrealan. Poslije su me razni urednici nagovarali na pisanje, pa sam nastavila.
Jelena: Kako se s godinama mijenjao vaš stil pisanja i teme koje vas zanimaju?
Sanja: U pričama za odrasle rečenice su bile kompleksnije, katkad pomalo hermetične, a teme socijalne, s likovima koji su izgubljeni i tjeskobni. Za djecu sam nekako otprve počela pisati humoristično, zabavno, iako sam obrađivala ekološke ili problemske teme.
Jelena: Vaša djela su obilježila djetinjstva mnogih generacija – imate li neko posebno drago djelo i zašto?
Sanja: Nemam. Volim sve svoje knjige podjednako, često i zaboravim što sam napisala, pa kad čitam – ugodno se iznenadim. Sjetim se vremena u kojem je nastala. Obično u romanima ubacujem sličice iz tog vremena. Stalno se „moderniziram“. Iako su moji likovi mahom dobra i pomalo „starinska“ djeca, nisu agresivci ili buntovnici. Katkad su i neprilagođeni baš zato što su previše suosjećajni ili ne mare za modu, npr.
Jelena: Što vas najviše inspirira kada pišete za djecu?
Sanja: Inspiriraju me događaji oko mene, situacije, nekoć moja djeca, pa sada unuci, dobro raspoloženje. Što sam bolje volje, radije pišem.
Jelena: Smatrate li da se djeca danas jednako povezuju s knjigama kao nekada?
Sanja: Ne. Ali to je prilično očekivano. Internet, Google, dostupnost svih mogućih serija i filmova i društvene mreže odvukli su ih od čitanja. Čitanje je ipak naporno i manje zabavno u odnosu na gledanje filmića na TikToku, ha-ha. Ali još uvijek ima djece koja vole knjigu.
Jelena: Kako gledate na izazov pisanja o ozbiljnim temama kroz dječju perspektivu?
Sanja: To je zgodan pristup, a bude i zanimljivo štivo. Ipak, teme u mojim knjigama namjerno nisu pretjerano ozbiljne – čak ni rastave roditelja nisu tragične, nezadovoljstvo izgledom, ili poneko razočaranje u prijatelja. Uvijek na kraju sve bude dobro. Moji junaci su obično samostalni i konstruktivni, pa tako i riješe probleme koje sam im “podmetnula”.
Jelena: Imate li svakodnevne rituale vezane uz pisanje – pišete li ujutro, u tišini, rukom ili na računalu?
Sanja: Volim pisati preko dana, u tišini, u krevetu s laptopom na koljenima. Skuham nekakvu blagu kavu i uživam.
Jelena: Koja knjiga ili autor(ica) je na vas ostavio najveći dojam u mladosti?
Sanja: Najviše sam voljela čitati Šegrta Hlapića Ivane Brlić-Mažuranić i Tončeka i Točkicu Ericha Kästnera, Saroyana – on je bio vrlo moderan za to doba. Kasnije Oscara Wildea, a onda su došli na red Kafka, Dostojevski i ostali velikani. Obožavala sam knjige o umjetnosti, biografije slikara i slično.
Jelena: Kako se nosite s kreativnim blokadama, ako ih imate?
Sanja: Imam. Odnosno – ne znam jesu li to blokade ili lijenost, ha-ha…
Jelena: Koliko vam je važno ostati u kontaktu s mladima i njihovim svijetom da biste pisali autentično?
Sanja: Prilično je važno. Dosta se družim s mladima – moja unučad je u rasponu od 25 godina do jedne godine, pa tu ima zgodnih iskustava. A i kako puno nastupam po školama i knjižnicama, bliski su mi njihovi svjetovi.
Jelena: Na koji način književnost može pomoći djeci i mladima u razumijevanju svijeta oko sebe?
Sanja: Može, kad je pisana u duhu vremena u kojem živimo. Mladi se vole prepoznavati u romanima, a katkad se i identificirati s likovima o kojima čitaju. Tako da, kad neki junak negativnu situaciju pretvori u pozitivnu, i njih to može motivirati.
Jelena: Kako provodite slobodno vrijeme kada ne pišete?
Sanja: Obično pijem kave s prijateljima, šetam Maksimirom, putujem, odlazim na glumačku radionicu, posjećujem kazališta, otvorenja izložbi i promocije knjiga, družim se s različitim ljudima, odlazim u kino i gledam dokumentarce i filmove na televiziji. Nađem se s obitelji – često se slave rođendani ili se nešto zanimljivo događa. S kćerkom Vladimirom redovno ispijam kavicu subotom i brbljamo o svemu i svačemu. Sa sinom se ne vidim toliko često jer on stalno radi, ali je jako duhovit… Nasmije me.
Jelena: Da niste postali književnica, što mislite da biste bili?
Sanja: Kada sam se počela baviti pisanjem bila sam sramežljiva i tjeskobna, tako da neka druga zanimanja i nisu dolazila u obzir. Sada mi je zanimljiva gluma, improvizacija – iako imam slabo pamćenje i ne znam kako bih naučila tekst na pamet. Ali zapravo, mislim da biti glumica u dobrim filmovima je lijepo zanimanje. Na našim radionicama volim glumiti čangrizave, dosadne, mrzovoljne likove – to me zabavlja.
Jelena: Imate li neku neostvarenu želju – književnu ili životnu?
Sanja: Književnu nemam, a i životne su mi se sve ispunile, zapravo. Ali voljela bih da imam uvijek prilično puno para i vječnu financijsku slobodu.
Jelena: Imate li Vi neko pitanje za mene?
Sanja: Imaš li ti draga Jelena kakvu životnu želju i koja je?
Jelena: Prije sam imala “more” želja, no kako odrastam, iz dana u dan – mijenjam se i adaptiram, samo se nadam da postoji raj i da ću mamu napraviti ponosnom. Moja je želja, dok sam tu, da objavim svoju knjigu i da joj odam svoju odu – te zahvalnost na svemu što me naučila.
Sanja Pilić ne piše da bi podučavala, već da bi gledala, osluškivala i bilježila – s dozom humora, bliskosti i životne istine. I upravo zato njezine knjige djeca čitaju s lakoćom, a odrasli s osmijehom prepoznaju stvarnost u pozadini njezinih junaka. Iza jednostavnog jezika krije se suptilan pogled na svijet koji nas sve oblikuje. Sanjin pristup podsjeća nas koliko su empatija, igra i autentičnost dragocjeni – ne samo u djetinjstvu, već i u životu.
