Ne propustite ovaj iskren i inspirativan razgovor s jednom od naših najistaknutijih glumica!
Polijećemo!
Jelena: Kako ste započeli svoju glumačku karijeru i što je bio Vaš prvi profesionalni angažman?
Ana: Karijeru sam započela s prvim profesionalnim angažmanom koji je bio 2000.-te godine, dok sam još bila studentica u Sarajevu, na drugoj godini fakulteta. Tamo sam radila na diplomskoj predstavi jedne redateljice Alme, nakon koje me je primijetio jedan redatelj i uzeo me za podjelu predstave “Čehov je Tolstoju rekao zbogom.” Igrom slučaja, tekst je napisao Miro Gavran s kojim sam se ja poznavala od ranije, kao i s njegovom suprugom Mladenom, jer sam kao tinejdžerka bila na radionici koju je vodila Mladena. Moja prva profesionalna premijera je bila u kazalištu koje se zove “Kamerni teatar 55” u Sarajevu kojeg obožavam jer je to mjesto gdje sam napravila prve ozbiljnije glumačke korake. Nije veliko, ali ima super pozicioniran odnos publika – glumac, pa tamo možeš njegovati i filmsku glumu. Kad sam dobila tu prvu “pravu” ponudu krajem ljeta, 2000. -te, bila sam jako, jako sretna… još se sjećam kako sam skakala od sreće.
Jelena: Kako se kroz godine mijenjalo Vaše shvaćanje glume i pristup ulozi?
Ana: Kad sam tek ulazila u svijet glume, shvatila sam da zapravo na to najviše utječe tvoj profesor ili naravno osoba koja vodi glumačku radionicu. Ja sam voljela filmski izričaj, a kazalište zahtijeva veću ekspresiju i veći intenzitet izvedbe. Moraš više pokazivački raditi, dok film – moraš više internalizirati. Međutim, ja sam imala profesora koji je jako volio ekspresiju, te sam ja svoju nježniju i “plahu” prirodu trebala rastegnuti i uložiti puno više energije, pogotovo za bivanje na sceni. Imala sam ja puno energije, uvijek je imam, ali tu ju je trebalo plasirati “na vani”. A ono što se mijenjalo, kod mene…. hmmm…. Ja sam štreber u poslu, međutim shvatila sam da taj moj štreberaj ne igra za mene, kao ni previše razmišljanja, analize o čemu svemu učiš na glumačkoj školi ili akademiji. Shvatila sam da moram vjerovati sebi, svojoj intuiciji i njoj se prepustiti, bez “overthinkinga” ili prevelike pripreme, jednostavno za mene dobro funkcionira kad se samo “bacim” i pri tom se naravno oslonim na dragog Boga i vlastitu intuiciju, te vjerujem svom prvom instinktu. U jednom sam trenutku dakle svjesno odlučila napustiti sve što sam naučila o glumi i vratiti se na tu intuiciju, koju sam imala još kao djevojčica. Ja osobno ne promišljam više previše, nego se bacam u stvari. Promjena je bila dakle od nekakve strukture do spontanosti, jer kako i Nike reklama kaže: “Just do it”. Gluma i jest hvatanje spontanosti i bivanje u trenutku. Gluma je akcija, ili bolje reći reakcija. Međutim, ja ne kažem da je takav pristup dobar za svakog glumca, jer se bavim dramskom pedagogijom, to nekome možda neće odgovarati, recimo, ako je previše raspršen, dok mene moj mozak koči, ako krenem postavljati previše pitanja i zato sam odlučila da vjerujem svom “trbuhu”.
Nasmijale smo se obje i zaključile da je intuicija jako moćan alat.
Jelena: Koja Vam je do sada najvažnija uloga i zašto?
Ana: Evo upravo, ova Ana Katarina na kojoj sada radim, na temelju života Ane Katarine Zrinski Frankopan. Isto tako mi je bila važna uloga koju sam radila o ženi, violinistici Stephanie Abrahams, koja je oboljela od multiple skleroze, iz više razloga. Prvo zato što je to zahtjevna bolest za interpretirati. Međutim tekst je bio tako dobro napisan, da ga je pored izazova bilo neopisivi gušt odigrati. Sama sam si dala tu ulogu i u njoj mogla ostvariti svoj potencijal – mogla sam napraviti sve što znam i umijem o glumi. Čak u to vrijeme je ta predstava privukla pažnju jer smo komunicirali problem oboljelih u medijima, pa se nešto više i pisalo o toj bolesti. To je definitivno bila uloga s kojom sam rasla, 2017.-te i 2018.-te, prije corone i svega. Ta Stephanie je bila “bure emocija”.
Iz mojih početaka i doba Kamernog teatra, istaknula bih ulogu Maighread iz teksta Poručnik Inishmorea. Ona je mlada Irkinja, poznatog i sjajnog autora Martina Mcdonagha. Riječ je o tinejdžerki koja je željela biti teroristkinja a ja jako volim uloge koje su zabavne, izazovne, pomaknute, u kojima se mogu transformirati jer… vrlo često mi se u Hrvatskoj događa, da te ljudi stavljaju za ulogu kako te oni doživljavaju na osnovu fizičkog izgleda, dosta površno. Ja pak više volim neki karakter, izazov, posebnu priču. Zanimljivo, kad god me castaju stranci dobijem izazovnije prilike, žene na rubu i živaca i zakona, što mi se apsolutno nikad nije dogodilo u Hrvatskoj. Ana Katarina mi je zanimljiva radi njezine snage, njenog osjećaja za pravdu. Ona ide srcem, ispravno, pa makar, sam sebe žrtvovao, što se njoj zapravo dogodilo. Dominantna figura. Značajne su mi uloge koje nisu pridonijele mojoj karijeri, već mom unutarnjem razvoju, te razvoju mene kao glumice.
Jelena: Kako izgleda Vaš proces pripreme za ulogu – imate li neki specifičnu metodu rada?
Ana: Jako mi je važno prvo čitanje teksta, jer puštaš da vidiš kako ti tijelo reagira, osluškuješ svoje reakcije. Vrlo često će te prve reakcije pokazati zašto je meni neka uloga važna i što ja ili želim ili ne želim reći kroz ulogu, što je meni jako važno. Imam potrebu nešto reći kroz ulogu koliko god mala ili neznatna ona bila. Pa tko me čuje, čuje me. To mi je jako važno, jer kada igraš predstavu puno puta, zna postati monotono. Zato često posvetim predstavu nekoj osobi, najčešće mojoj pokojnoj baki… te onda opet imam motivaciju za igrati. Ulogu pripremam postepeno i pustim da ona priđe meni. U početku naravno više analiziram, ako je uloga… tipa žena koja ima multiplu sklerozu, kroz razgovor s ljudima oboljelima od multiple, pokušavam shvatiti karakter, prirodu bolesti i puštam da se ona polako prilijepi na mene i sa mnom saživi. Osoba koja mi svakako pomaže u tom je moj Edi, jer on ima jako dobro oko za to i uvijek ga pitam za indikaciju i zapravo njemu najviše vjerujem, njegovom ukusu i doživljaju umjetnosti. Na primjer kažem mu “Mislim da sam ovdje presitna u glumi” pa mi on da savjet, ili ponudi kontekst, ili ideju kako nešto trebalo odigrati. Ali na kraju procesa najviše se vraćam prvotnim emocijama, reakcijama…. te emocije su mi najvažnije.
Jelena: Koliko Vas privatno pogađaju likovi koje tumačite i kako se nosite s emotivno zahtjevnim scenama?
Ana: Pogađaju me, pogađa me ono što je emotivno zahtjevno. Ali uvijek pokušavam pronaći način kako da tu emociju prenesem publici. Najvažnija mi je emocija, zasićena sam stanjem u kazalištu, vrlo često institucionalnom, gdje se stalno nameću hladne, apstraktne misli, koncepti ili aktivizam. U najmanju ruku, kao da nama ljudima nedostaje intelekta, kao da mi ljudi ne možemo shvatiti probleme društva, kao da nam se treba sve nacrtati, a zapravo baš to isto društvo se mijenja jedino emocijom, katarzom, empatijom, ljepotom. Vjeruj mi, meni može 100 kazališnih predstava prodati 100 poruka, koncepata, ideja i prekrasnih vizualnih slika, ali ako me nisu iznutra promijenile, pomaknule, ostat će samo reskica u nizu drugih. Što se tiče uloga užasno je zanimljivo što je mene nekad strah igrati neke uloge, jer ja se bojim da privlačim to što igram u životu. Čovjek se mora znati očistiti od svega toga, jer se mi igramo s energijama, to me plaši jer lako uđe u mene. Spomenula bih tu teroristkinju koju sam igrala… kako je njen stil bio muškobanjasti, nesvjesno sam shvatila da tako sjedim u kafiću. Ne bih sjedila kao ja, već ona… A to je najtrivijalniji primjer. Osvijestila sam da mi je užasno važno da imam sat nakon predstave da izađem iz toga, jer uđeš u to. Nisi u realnosti.
Jelena: Kako biste opisali stanje hrvatske filmske i kazališne scene danas? Ima li dovoljno prilika za glumce?
Ana: Vjerujem da ima prilika, vjerujem da mi sami sebi stvaramo prilike- ali… ja još nisam igrala ulogu, koju bih ja sebi dala. Nema izazova, ima puno više stereotipa. Na žalost, kod nas ne postoji jedan Tarantino, ja bih voljela da ga ima, ja bih voljela da sam u njegovom filmu, ali kod nas nema takvih scenarija. Kod nas je sve nekako, ne znam pravu riječ…. kod nas sve stoji, nema iznenađenja i nema vica, šarma, ludila. Kao da je film tu da prezentira ili surovu hrvatsku realnost, tešku socijalu ili da zadovolji trenutačne političke agende, pa mi se nekad čini da trebaš samo “tick the boxes” da bi dobio sredstva za film, a ne slijediti neki svoj unutarnji umjetnički svijet. Priče pokazuju ili “pijane” Zagorce ili “snobić” kajkavce ili “smišnu” dalmatinsku zagoru. Ja žeđam za nečim, što je ipak malo drugačije, malo opaljeno, neka priča, gdje mi netko neće reći a to nije moguće, jer se ne događa u životu. Ja sam doživjela da i “eminentni” hrvatski redatelj izjavi da je nešto nemoguće na filmu jer ne postoji u životu. Umjetnost ima svoju logiku i pravila, svoju realnost. Prilika ima, izazova nema. Nedostaje šarma i filma u stilu, da te zakuca i kažeš: “Hej, to je bilo wow!” Ja se više ne želim zadovoljavati rečenicom “Ovo je dobro za hrvatski film.” Kad to slušaš sad već neko desetljeće, prirodno je da čovjeku dosadi. Smatram da možemo puno bolje.
Jelena: Postoji li neka uloga koju biste voljeli da odigrate, a još niste imali priliku?
Ana: Pa u toj nekoj mojoj karijeri nisam se još ispucala u filmu. Voljela bih izazovnu dramsku filmsku ulogu, koja ima svoju transformaciju, look. Voljela bih isto tako i duhovite, karakterne uloge, jakih žena. Da ima neki čudan obrazac ponašanja, da postavlja pitanja koja se ne tiču samo ekonomske situacije ili toga kako je “grozno živjeti u Hrvatskoj”. Stalno su neke takve teme. Ali evo ja razmišljam o nekim pričama koje bih voljela raditi. Primjerice od autorice Julienne Eden Bušić, prema knjizi “Živa glava”. Riječ je o silovanoj ženi iz Vukovara, zanimljiva knjiga, u osnovi “court drama” jer je postavlja u vrijeme danas, kada je takva žena osuđena od zajednice u kojoj živi i gdje ona mora u svojoj traumi braniti svoju poziciju. A sve što želi je “normalan” život. Nešto kao Malena poslije Malene. Nije jedina stvar o kojoj mislim, ali da ne dužim.
Jelena: Kakva su Vaša iskustva u radu s regionalnim produkcijama i kolegama iz susjednih zemalja?
Ana: Studirala sam u Sarajevu i to mi je bilo super. Tamo sam puno naučila od starih filmaša i nekad bih najbolje savjete dobivala nećeš vjerovati od šminkerice ili tonca. Pozdrav šminkerici Vesni s BHTV, ne znam je li još živa ali uvijek je se sjetim, što je sve radila da bi “moja” uloga bila bolja. Ja recimo volim bosanski film, ja sam bila u “Gori vatra”, njihovom filmu, volim srpsku kinematografiju, volim onu staru kinematografiju. Smatram da svi mi rastemo u razmjeni iskustava, posebno mi umjetnici, najbitnije je da nismo ustajali i mislim da je važno da ne radimo stalno s istim ljudima. Imala sam i sreću, kako sam studirala i u Engleskoj, da sam i tamo radila. Ono što mi se svidjelo najviše, recimo u Bosni, taj osjećaj kao da smo svi kotačići, dio mehanizma, gdje bi svako od nas dao najbolji dio sebe da to nešto što je veće od nas, dakle film, uspije. Taj osjećaj pripadnosti i zajedničkog rada je divan. U Engleskoj je recimo neka druga razina profesionalizma, koju ja nisam srela ovdje. Tamo sam naučila da kreativan rad može biti jako strukturiran i kad je vrijeme za pauzu vrijeme je za pauzu. :)1
Jelena: Kako gledate na porast streaming platformi – mijenjaju li one način na koji glumci rade i biraju projekte?
Ana: Ono što mene rastužuje u profesionalnom smislu, što ja ili moram prihvatiti ili pokušati stvarati neku svoju realnost, je činjenica da se sve više biraju glumci koji imaju pratitelje, jer oni distribuciji olakšavaju posao, a ja ne držim da su svi oni koji imaju milijune pratitelja i dobri glumci. A što se tiče bilo čega drugog, što se događa na internet platformama… Mene recimo jako zanima i zabavlja umjetna inteligencija. Ja se toga ne bojim, ja bih htjela surađivati s njom, da radimo nešto zajedno, što se može. Jako me zanimaju nove stvari i inovacije. Recimo u Ani Katarini sam ubacila binauralni zvuk, to je kad imaš posebne slušalice i mikrofon i intenzivan audio doživljaj predstave, gotovo kao da gledaš film s Dolby surround zvukom. I imaš osjećaj kao da si usred događanja. Nešto smo se zezali Edi i ja, imamo ideju za sitcom, animirani. Nemamo naravno sredstva za tu produkciju, pa idemo isprobati AI alat za to. Otvorena sam, ja se uopće toga ne bojim, ta ideja da će nas zamijeniti roboti, ah, možda, a možda i ne, vjerojatno da. Ja ću već tad naći neki drugi način da se razvijem, a kazalište kao živi medij nikada neće prestati postojati, jer kao što sam rekla, kazalište je živi medij i nudi iskustvo koje ti AI ne može dati.
Jelena: Jeste li se ikada suočili s profesionalnim izazovima zbog kojih ste razmišljali o promjeni karijere?
Ana: Dogode ti se nekada ružne stvari u karijeri, nije uvijek sve lijepo i med i mlijeko. Ja sam poprilično dugo bila kao Alisa u zemlji čudesa, idealizirala sam često svijet, tako da je moj život od dvadesetih do mojih godina evo ovih sad, bio spoznaja da svijet nije tako lijepo mjesto. Ali to ne bi smjelo ubiti moj duh. Kad je moj duh bio ubijen, jesam, razmišljala sam o promjeni karijere, ali to ti je kao ljubavna veza. Shvatiš kad je gotovo, taj dan kad je gotovo. Nema tuge, jednostavno, ustaneš se i odeš dalje, a ja nikada nisam mogla pustiti glumu. Ja mislim da cijelo vrijeme vraćam dug toj nekoj maloj Ani, djevojčici koja je sanjala te neke silne stvari i jednostavno dok joj ne vratim dug i ispunim njenu želju, neću pustiti ovaj posao. Ovaj posao je na kraju priče više našao mene, ja sam oduvijek znala da želim biti glumica, te nikada nisam to dovodila u pitanje.
Jelena: Tko Vas inspirira u glumačkom svijetu – imate li uzore?
Ana: Nisam imala te velike neke uzore, jer ja sam čudan lik koji ne osjeća autoritete. Nikada i nisam, čak ni kad sam bila mala. Nikad nisam htjela biti kao netko, više sam htjela naučiti nešto, što recimo netko zna. Volim muške glumce, recimo ja sam htjela biti ženski Gary Oldman. Meni je uvijek bilo fascinantno kako se on transformira, i sve glumce koji imaju tu moć gdje ja ne mogu raspoznati da se radi o istoj osobi. Takva sam htjela biti, puno više od glumačkih legendi, koje su uvijek iste. Nikada nisam htjela biti kao druge glumice, iako ih jako cijenim.
Jelena: Smatrate li da žene u filmskoj i kazališnoj industriji u Hrvatskoj nailaze na specifične izazove?
Ana: Ja sam nešto duže u ovom poslu, to jako ovisi u kojem si vremenu rođen. Dvije su stvari, teme koje nas uvijek muče, jedna je razlika u honorarima, ali ja to više dovodim u vezu s umješnosti osobe da dobije traženi honorar, od rodne pripadnosti. Kroz povijest je bilo manje ženskih uloga, to se hvala Bogu mijenja pa se nadam da će i tu zakon ponude i potražnje promijeniti stvari. S druge strane, tu je ta vječna tema seksualnosti i odnos prema istoj. To je jedno škakljivo i kompleksno pitanje zato što se u sve ovo vrijeme u kojem se bavim glumom, odnos žene prema njenoj seksualnosti mijenjao. Kad sam kretala s ovim pozivom, na seksualnost se gledalo kao na izraz ženske slobode ili slobode uopće, do te mjere, da sam doživjela da su mi i žene umjetnice sugerirale tezu “Ako se ne skineš gola, nisi umjetnica.” Skidanje gol se interpretiralo kao neki prkos normama, kao apsolutna posvećenost iako ja to nikad nisam tako doživljavala Sad pak živimo u vrijeme nekog čudnog liberalnog neokonzervatizma, obgrljenog u plašt političke korektnosti i to je pak druga krajnost. Svaki korak se može protumačiti kao diskriminatoran ili pogrešan. Ne znam…. Meni se čini da se na kraju sve svede na kućni odgoj i tvoj osobni stav prema vlastitim granicama. Mislim da smo mi žene specifična bića i da bi trebale koristiti vlastitu snagu i vlastite načine. Da, pokazat ću svoje golo tijelo, ako se ja dobro osjećam s tim, ja to moram odlučiti, nitko drugi. To nikako ne bi smjela biti ucjena, što sam eto i ja u blažem obliku doživjela na svojoj koži. Ja nisam osoba koja pokazuje svoj dekolte, ali cijenim žene koje to rade i dobro se nose s tim i poslije ne žale ili mijenjaju priču. Mi stalno i uporno dajemo moć muškarcima, a ako želimo biti emancipirane, ambiciozne i napredne, onda se ponašamo kao muškarci, koristimo neke muške principe djelovanja. Zatomljujemo nešto što je “femina”. Cijenim glumice koje će reći ne, makar izgubile ulogu, jer sam i sama bila u toj situaciji. To je bila moja odluka, moj kućni odgoj i moj stav. Gluma meni nije ekshibicionizam, vjerujem da postoje načini i načini kako doprijeti do publike ili je isprovocirati. Mlade žene bi se trebalo osnaživati da same postave granice i da kažu ne ili da. Ponekad čujem što ako o tome ovisi karijera ili sl, a ja mislim da se baš tada treba najviše zauzeti za sebe.
Jelena: Kakvi su Vaši planovi za naredni period – možemo li uskoro očekivati neki novi projekt?
Ana: Puno je planova. To me nekad i izluđuje jer na žalost moja glava vrvi idejama, meni svaki dan padne barem jedna na pamet i to može početi opterećivati, jer želiš ideje otpustiti. Trenutačno najviše radim na dva projekta koji smo producirali u kućnoj radinosti, projekt medijske pismenosti Abeceda interneta i monoizvedba Ana Katarina. Ana Katarina ima veliki potencijal jer je krenula iz želje da publiku nađem atipično, povezujući se s drugim djelatnostima i na neobičnim prostorima. Zadovoljna sam jer sad kad pogledam to su dva projekta koja su se pokazala dugoročno održiva i koja se polako razvijaju “sama od sebe”. Ana Katarina ima mogućnosti da se rasloji u nekoliko amo reći formata i namjena. Pokušavam završiti dokumentarac o oboljelima od multiple skleroze koji sam započela jako davno, ali se život posložio tako da nisam našla dovoljno mira da mu se posvetim onako kako bih htjela. Nakon toga nadam se da će se zakotrljati scenarij “Smrt u Imotskom” koji je već dobio prvu podršku HAVC-a jer u konačnici želim zaokružiti svoju karijeru dugometražnim filmom u vlastitoj produkciji. Pored njega, kako Edi piše, imamo još nekoliko koje planiramo razvijati. Nakon skoro 25 godina samostalnog umjetničkog djelovanja od nedavno sam i članica ansambla HD u Zajcu u Rijeci pa vjerujem da će se i tu dogoditi neke uloge u narednom periodu.
Jelena: Kako balansirate između privatnog života i intenzivnog tempa rada u industriji?
Ana: Imam super partnera, odnosno ne-muža kako ga ja zovem, jer se nismo vjenčali. On je jedna osebujna ličnost, a ja što sam starija sve više više razmišljam: “Džizs netko je s tobom trebao i izdržati, a on izdržava.” Ja sam dosta svojeglavo biće. On je meni podrška u svemu, u mom kreativnom svijetu mi pomaže, a najbolje od svega što je jako dobar otac. Nas dvoje i zajedno radimo i dugoročno bi htjeli imati produkcijsku kompaniju u kojem ćemo raditi naše projekte. A onda možda i vinograd. :))))
Jelena: Što biste preporučili mladima koji žele da uđu u svijet glume, ali nisu sigurni odakle da krenu?
Ana: Moraju prvo tražiti način na koji da uđu u profesiju. Kod nas je to na žalost povezano sa školom, moraš završiti neku školu. Savjetovala bih im da upišu akademiju, sad ih barem ima dosta: u Osijeku, Splitu, Mostaru, Sarajevu, Beogradu, Sloveniji, pa i u Italiji. Jedna stvar koju mogu savjetovati mladima, je recimo, ja sam se četiri puta selila… jako je bitno gdje ćeš krenuti. Baš me neki dan jedna mama pitala za savjet, jer njeno dijete želi studirati u Sarajevu. Najbolje je to napraviti, ako imaju ambiciju za ostati duže, na toj lokaciji. Meni se evo recimo dogodilo već na drugoj godini akademiji u Bosni, već tad sam glumila u serijama i filmovima, a kad sam otišla za London, morala sam sve ispočetka. Nakon dvije tri godine, počela sam dobivati prilike i tamo. Uslijed recesije odselila sam se u Zagreb, a onda sam se čudila da me nitko ne zove za kazalište, te sam došla u ovaj svijet preko sapunica. Pitala sam svoju prijateljicu redateljicu, kako to, te je ona rekla, da oni mene u Zagrebu ne znaju. A ti imaš neku svijest da si već debelo zakoračila u kazališne vode, imala neke značajne uloge i prilike pa i nagrade. Te ljude s kojima studiraš, to su ljudi s kojima ćeš surađivati jednog dana. Vi ostvarujete tu jednu trajnu suradnju, koju sam ja uvijek morala ispočetka raditi. Evo sad u Rijeci radim ponovo to, iako neće Rijeka biti jedini prostor mog djelovanja. Malo je obeshrabrujuće jer moraš sve iz početka. Ako želite studirati vani, odradite to s namjerom da ostanete, da se izgradite. Ako se planirate vratiti u Hrvatsku, radije onda platite radionicu vani i studirajte u Hrvatskoj. Budite uporni i nema prepreka. Ni novac nije prepreka, već samo glava. Mene u Zagrebu nisu primili, te sam skoro odustala, srećom na studiju kroatistike sam shvatila da me uopće ne zanima razvoj slova ć u 13. stoljeću i slično. Jednom je moj profesor glume rekao: “Briga mene, da me nije primila jedna komisija, ja bih tražio onu koja će me primiti.” Zapravo, to je tako. Jednostavno, idi…
Jelena: Da li imate neki ritual prije izlaska na scenu?
Ana: Prekrižim se. Posvetim nekom izvedbu, recimo mojoj baki.
Jelena: Kako biste opisali svoj glumački put u tri riječi?
Ana: To su takvi ekstremi. Radost, tuga, izazov.
Jelena: Nešto za kraj. 🙂
Ana: Hvala ti na ovom razgovoru, jer kad si glumac, ne dobiješ često kvalitetna pitanja. Uvijek pričaš o općenitim stvarima, tako da mi je drago da sam s tobom mogla slobodno podijeliti ovakve stvari, o svemu. Vjerujte i idite naprijed, iako živimo u jako polariziranom svijetu, pokušajte osluškivati različito i naći razumijevanje za sve ono što vam je drugačije od vas. Bez straha.
