Neka imena odzvanjaju snagom, bez da podignu glas. Nera je jedno od njih. Glumica, glazbenica, autorica i umjetnica čiji se izričaj ne iscrpljuje u jednom mediju – ona ga širi kroz riječi, tonove, pokret i tišinu. Kroz vlastite kazališne projekte Free_DA, Cvit samoće, Dar, podcast La fleur de la solitude i sada knjigu s glazbom Cvit samoće, Nera ne gradi samo karijeru, već intiman most prema publici – onima koji traže istinu, hrabrost i slobodu. U ovom razgovoru ulazimo dublje u njenu svakodnevicu, unutarnje procese i ono što dolazi kada se svjetla pozornice ugase. Govorimo o stvaranju, samoći, ženama i jasnoći koja dolazi tek kad utihne svijet. Kada govori, ne osjećaš samo riječi, već prostor između njih. U ovom iskrenom intervjuu, Nera otkriva kako izgleda život iza reflektora, zašto je samoća njezin kompas i na koji način umjetnost postaje lijek. Ovo je priča o unutarnjoj hrabrosti, o osluškivanju vlastitih puteva –čak i kad su tihi.
Jelena: Kako bi se opisala u 3 riječi danas, te kako bi se opisala u 3 riječi prije 10 godina?
Nera: Danas: Freeda Nera Immortelle, a prije izgubljena, energična i možda naivna.
Jelena: Tko je Nera kad se svjetla reflektora ugase?
Nera: Zapravo, nekakva moja odlika je ta da nema velike razlike.
Jelena: Postoji li neki ritual koji ti pomaže da ostaneš prizemljena?
Nera: Samoća, vrijeme za sebe, jutra. Pogotovo, jutra u samoći.
Jelena: Tvoja karijera je skoro pa sveobuhvatna. Je li ti neka forma izražavanja posebno bitna u ovom trenutku?
Nera: Iskreno, trenutačno se bavim glumom, u svom matičnom kazalištu Komedija. Spremamo predstavu: “Juha braće Marx” koja izlazi početkom lipnja. Druga okupacija, koja me ne napušta posljednjih godina je produkcija umjetničke organizacije Soba2 i svih mojih FNI projekata. Nažalost, moja autorska stvaralačka praksa najprisutnija je trenutačno na društvenim mrežama.
Jelena: Često se kaže da umjetnost liječi – postoji li neko osobno iskustvo koje je pokazalo da je to istina?
Nera: Kroz svoj rad često ističem i promoviram kreativnost kao alat za samopomoć. U trenucima kada mi je bilo osobno teško, upravo me kreativnost doslovno spasila. Bilo da je riječ o pisanju glazbe, kuhanju ili dizajniranju interijera svog stana – sve su to bili načini koji su me usmjerili na male, konkretne zadatke, ali su mi zapravo otvorili novi svijet. Svijet u kojem više nisam ovisila o drugima, nego sam kroz taj proces otkrivala neku novu sebe. Apsolutno svaki dio mog stvaralaštva – nekada je to bila gluma ili pjevanje – danas je to prvenstveno autorski rad koji je nastao iz unutarnje potrebe. Ono što mi je ranije bilo dovoljno, kasnije više nije bilo. Svaki novi projekt rađao se iz želje da se razvijam umjetnički, ali i da si pomognem u određenim životnim trenucima. Jedan od najljepših trenutaka dogodio se kada mi je jedna gospođa, stara 83 godine, nakon čitanja knjige rekla: “Nisam je mogla ispustiti iz ruku – knjiga liječi.” To mi je bio prekrasan i značajan kompliment.
Jelena: Kako biraš projekte u koje ulaziš: intuicija ili strategija?
Nera: Kad si zaposlen u kazalištu, najčešće radiš ono što ti se dodijeli. Iskreno, nemam puno angažmana izvan svog matičnog kazališta ili izvan vlastitog autorskog rada. Svaku novu ulogu u kazalištu doživim kao izazov, i u svakoj pronađem neko uzbuđenje. Što se tiče mog autorskog stvaralaštva, tu me definitivno vodi intuicija. Stvaram ono što osjećam i živim. Strategija se pojavljuje tek kasnije – kad treba zakoračiti u produkciju. Jer, iako bismo mi umjetnici najradije samo stvarali, stvaranju nikad nema kraja. A da bi projekt zaživio, treba mu struktura i podrška. Meni je cilj stvarati više, i zato toliko ulažem u produkciju. Da nisam u tome bila uporna, ne znam bih li išta od ovoga uopće stvorila. Projekt Cvit samoće zapravo je krenuo spontano, ali evo – izgleda da sam bila dosljedna. Imam svoj mali tim među kojim je jednu stalnu suradnicu, no trenutačno sam u fazi u kojoj osjećam da trebam još ljudi uz sebe.
Jelena: Tvoj autorski projekt Free_DA je snažna posveta ženskoj energiji. Kako je nastao i zašto?
Nera: Zapravo, sve je počelo s projektom Free_DA – koji je nastao iz moje iskrene potrebe da nakon Akademije dramske umjetnosti zaista glumim. Imala sam silnu želju baviti se svojim poslom, a kroz tu želju i autorski rad počela sam otkrivati slikaricu Fridu Kahlo. Upravo je ona postala polazišna točka – kroz nju sam, baveći se vanjskim, postupno počela propitivati svoj unutarnji svijet. Frida mi je bila neka vrsta orijentira. Cijeli taj proces bio je istraživački, a u tome me vjerno pratila redateljica Mia Melcher, s kojom sam tada prvi put surađivala, a koja je kasnije režirala i Cvit samoće te Dar. Mia i ja povezane smo i privatno i profesionalno – i kad radiš autorsku priču, zaista ti treba netko tko te poznaje, tko te osjeća. Kroz godine rada, postala sam i njezina vjenčana kuma, što samo dodatno potvrđuje koliko smo povezane. Uvijek sam imala povjerenja u nju. Ona je jedna od rijetkih naših glumaca koja svom poslu pristupa s najširom perspektivom. Izvrstan je pedagog, a ja se nadam da će u budućnosti i više režirati jer joj to sjajno ide. Ja donosim sadržaj, a ona ga kroji. Naša zajednička priča traje već deset godina, a predstava Freeda, koja je iz toga nastala, u svom naslovu nosi simboliku slobode: “Želiš li biti free? – Da.” Frida Kahlo kao žena mi je bila inspirativna – ne zato što sam htjela biti kao ona, nego zbog njene snage, upornosti i hrabrosti da bude svoja. Neke njezine stavove tada nisam razumjela, ali sam ih propitivala – i upravo su mi ta pitanja pomogla da bolje upoznam sebe. Danas, s odmakom, mnoge od tih stvari mnogo jasnije razumijem.
Jelena: Je li ti izazovno ogoliti se pred publikom kroz vlastite projekte?
Nera: Iskreno – da, jest. Ali toliko sam dugo u tom procesu i pozivu da mi je to na neki način postalo prirodno. Za mene je to ogoljivanje zapravo neka vrsta unutarnjeg čišćenja, način da otkrijem dijelove sebe koji možda još nisu došli do izražaja. Upravo kroz to se mogu istinski povezati s publikom, ili s onima koji to jednostavno moraju čuti. Vjerujem da sve što nosimo u sebi – nosimo s razlogom. I kad je već tu, treba pronaći put da izađe. U knjizi Cvit samoće postavljam i pitanje: je li nužno da svaka umjetnost dođe do publike? Vjerujem da umjetnost u svojoj srži mora biti rezultat autentičnog, unutarnjeg procesa koji je umjetniku organski potreban. To je njezina primarna funkcija – da djeluje iznutra prema van, kao svojevrsni oblik samoizražavanja, suočavanja, iscjeljenja ili osobne istine. Publika, ako se uopće uključi, dolazi tek kasnije – kao odjek toga procesa, ne kao njegov cilj. U današnjem kontekstu, čini mi se da je ta dinamika često obrnuta: umjetnost se sve češće stvara s naglaskom na vanjsku recepciju, vidljivost, konzumaciju. Sve postaje ‘art’, bez obzira postoji li iza toga stvarna unutarnja potreba ili proces. Ponekad se pitam – bi li neka djela, koja se danas predstavljaju kao umjetnost, trebala ostati u prostoru osobnog procesa, možda čak i u domeni terapijskog ili medicinskog promišljanja, a ne nužno biti dijelom javne umjetničke komunikacije. Umjetnost ne mora uvijek šokirati ili dokazivati svoju prisutnost. Ponekad je njezina snaga u tišini, u dubini, u autentičnosti koja ne traži nužno pozornicu.
Jelena: Kako publika reagira – ima li neka reakcija koja ti se posebno urezala u pamćenje?
Nera: Bilo je puno dirljivih reakcija. Posebno mi je značilo kad su ljudi dolazili gledati Cvit samoće više puta. Neki nisu odmah mogli progovoriti koliko ih je predstava dirnula, pa su mi pisali naknadno. Jedna djevojka mi je napisala da ju je predstava potaknula da se osami na neko vrijeme – to me stvarno duboko dotaknulo. Bilo je i komentara poput “nadam se da ćeš pronaći nekoga”, ali ja vjerujem da svatko ima svoj put. Sama sam kroz proces samoće naučila voljeti sebe i vidjeti ljepotu tog prostora. Ne radi se o tome da ne treba biti u vezi, već da možeš biti sam sa sobom – i da ti je u tome dobro.
Jelena: Što te inspirira u ženama koje susrećeš?
Nera: Najviše me inspirira njihova snaga – osobito način na koji se nose s neprilikama i teškim životnim trenucima. Dirne me njihova hrabrost, njihova unutarnja vatra. Posebno me fasciniraju one žene koje rade nešto za što ja u tom trenutku mislim da ja to ne bih mogla. Kad vidim da su u tome dobre, to me ne obeshrabri, nego me inspirira da i ja radim na sebi, da rastem. I ono što me posebno oduševljava: kada žena u sebi nosi pokretačku snagu, a istovremeno zrači nježnošću i mirom. Tada pomislim – ona to sve može. I to me duboko motivira.
Jelena: Što bi poručila ženama koje traže svoj glas i prostor?
Nera: Najvažnije je da si žena pruži vrijeme za sebe – barem pola sata dnevno. Osamljivanje je početak. Kroz journaling – vođenje dnevnika – možemo pročistiti misli. Meni je to donijelo jasnoću i iz toga je nastala i moja umjetnost. Ne treba zanemariti ni tijelo – šetnja, kretanje, meditacija – sve su to jednostavni alati koji pomažu da čujemo sebe. To je proces traženja vlastitog glasa – iznutra prema van.
Jelena: Kako izgleda tvoj dan?
Nera: Ovisi o danu, ali trenutačno je jako intenzivno. Ustajem oko 6, a prije proba u kazalištu koje kreću od 10 h, radim produkciju za svoje koncerte ovo ljeto, pakiram i šaljem svoje knjige, pišem intervjue…(Smijeh.) Nakon 14 h kada je proba gotova, uzimam kratki odmor, potom nastavljam sa svojom produkcijom i sastancima, a navečer od 19 h do 22 h opet slijedi druga proba.
Zadnja dva mjeseca gotovo svaki dan je takav. Nedostaju mi jutarnja meditacija i fizička
aktivnost koje prakticiram kada nemam ovako užurban ritam. Nisam noćni tip i trudim se ići ranije spavati.
Jelena: Knjiga koja te promijenila i zašto?
Nera: Prve mi padaju na pamet Moć sadašnjeg trenutka Eckharta Tollea i Razgovori s Bogom Nealea Donalda Walscha. Upravo ta dijaloška forma me inspirirala kad sam pisala Cvit samoće – počela sam je pisati kao intervju sa sobom, pitanjima za koja vjerujem da mi ih ljudi možda nikad ne bi postavili, a koja otkrivaju tko sam. Taj proces je na kraju prerastao u podcast od preko 15 sati, što je bilo jako zahtjevno – puno sadržaja, duga pauza između epizoda, stalna potreba za povratnim provjeravanjem. No ponosna sam što sam izdržala do kraja. Jedna terapeutkinja iz Splita mi je poslala svoj osvrt i napisala da ju je knjiga duboko dotaknula, naročito njezina slojevitost – to mi je jako značilo. Cvit samoće ima preko 270
stranica i nije lagana, ali vjerujem da daje vrijednost. Da sam odmah pisala knjigu, vjerojatno bi bila kraća, jer podcast bez slike traži drugačiju naraciju – treba voditi slušatelja korak po korak, bez skakanja, i to je bio pravi izazov.
Jelena: Gdje možemo nabaviti tvoju knjigu?
Nera: Online. Preko mog Instagrama i web stranice. Moj tim na osnovu podataka naručitelja sastavi račun i po uplati se knjiga dostavlja GLS službom. Također, knjiga se uvijek može kupiti nakon mog koncerta ili predstave, jer uvijek bude zainteresiranih duša za malo dublje
teme.
Jelena: Kada će biti iduća promocija tvoje knjige?
Nera: Sljedeće promocija knjige Cvit samoće bit će ovo ljeto slijede:
- lipnja u Dubrovniku, u Franjevačkom samostanu.
Zadar – početkom srpnja (4. ili 6. srpnja)
Brijuni – 3. kolovoza
Split – 11. ili 12. kolovoza
Podstrana – 13. kolovoza
Osijek – 13. listopada
Točne datume i lokacije potvrdit ćemo uskoro — veselim se svakom susretu!
Jelena: Koji su tvoji neki planovi?
Nera: Moja najveća želja je pronaći produkcijskog suradnika, jer bih se voljela ponovno više posvetiti umjetničkom radu. U posljednjih nekoliko godina sam, nažalost, više bila producentica nego umjetnica. S jedne strane, zahvalna sam na svemu što sam naučila – produkcija me naučila razmišljati drugačije, čak i u kreativnom smislu,ali s druge strane, to često zna biti pogubno za samu kreativnost. Želim da moja umjetnost ponovno dođe do izražaja – i do ljudi.
Jelena: Imate li vi neko pitanje za mene?
Nera: U kojem smjeru ti ideš sa svojom web stranicom i koji je tvoj cilj?
Jelena: Uff, dobro pitanje. Naglasak je na hedonizmu sa svrhom – uživanju u finim vinima, hrani, putovanjima i ljepoti života, ali s dubljim, autentičnim pristupom. Ne samo lijepa slika, već i kontekst: priče, osjećaji i ljudi. Nisam klasični influencer sadržaj, nego pisanje s karakterom: autentične recenzije, osobni dojmovi, intervju sa zanimljivim ljudima. Cilj mi je zadržati tu osobnu notu koja čitatelja odnosno pratitelja povezuje s mnom, ali i mnoge druge stvari koje još neću otkriti….javno. 🙂
Jelena: Imate li neki savjet za ljude koji nas prate?
Nera: Koliko god samoća zvučala teško ili zastrašujuće, vjerujem da je svatko sebi dužan barem jedno razdoblje osamljivanja. Koliko će ono trajati – potpuno je individualno. Ali samoća donosi jasnoću. Meni je ta potreba došla kad sam osjećala kaos – kad mi ništa nije imalo smisla, ni posao, ni vlastita svrha. Tek kad sam otpustila otpor, došla sam do tišine u kojoj sam mogla čuti kamo zapravo trebam ići. Ponekad je taj proces spor i tih, ali to je u redu. Strpljenje, vrijeme za sebe i suosjećanje prema sebi ključni su. Ne trebamo se kriviti ako u nekom razdoblju ne stvaramo – to je isto dio puta. Kod nekoga traje mjesec dana, kod nekoga godinu. Nema pravila – svaka duša bira svoj ritam.
Jelena: Nešto za kraj?
Nera: I u onom što nas privlači i što nas odbija ima dio nas. Ako nekoga iritira tema samoće smatram da bi baš u tom smjeru trebao/la ići. Gdje god postoji otpor treba ispitati koja mu je podloga. Svi koji žele barem malo osjetiti lijepe posljedice kreativnog samovanja dobrodošli su na mojim društvenim stranicama i službenoj stranici www.freedaneraimmortelle.com.
Također, radujem se vidjeti vas na svojim koncertima i promocijama knjige ovo ljeto. U Dubrovniku sam 8.6. u Franjevačkom samostanu, u Zadru početkom srpnja, u Splitu 11.8. Podstrani 13.8., na Brijunima 3.8. Točni datumi bit će objavljeni na društvenim mrežama pa zapratite.
S Nerom je svaki razgovor više od intervjua – on je ogledalo. U njemu prepoznajemo dijelove sebe koje možda još nismo imali hrabrosti izgovoriti. U njezinim riječima ima prostora za tišinu, u njezinoj umjetnosti ima mjesta za svakoga tko traži smisao. Možda nećemo svi proći istim putem, ali njezina priča nas podsjeća na ono najvažnije: slušati sebe, i to iskreno.
Jer kako kaže – ako vas tema samoće iritira, možda upravo tamo trebate krenuti.
